Dubrovačka književnica Tereza Gović (1951.) preminula je danas nakon duge i teške bolesti. Svojim je pisanjem i objavljenim djelima ostavila dubok književni trag u čuvanju duhovne i materijalne baštine dubrovačkog kraja.
Objavila je deset knjiga posvećenih zavičaju o kojem je sa stranica svojih djela progovarala posebnim sentimentom i ljubavlju. Knjige Šetnja kroz stare dubrovačke vrtove (1989.), Slike i legende Rijeke Dubrovačke (1990.), Priče oko popreta (1991.), Priče oko popreta 2 (1993.), Dubrovački krajolici (1995.), Dubrovačke povijesne minijature (1997.), Zavičajne priče (1998.) i Dubrovačke crkvice (2002.), Dubrovačke povijesne minijature II. (2007.) i Primorski kalendar (2011.), kao i nekoliko stotina tekstova i priloga u brojnim časopisima, opsežna su ostavština posvećena rodnom kraju, koja je obilježava kao najplodniju i najznačajniju dubrovačku književnicu našeg vremena.
– Pišem ono što sam upamtila. Svaki čovjek ima neki svoj kod. Ono što znamo, a ne znamo da znamo. Već smo ga satkali u djetinjstvu te ga nosimo u sebi cijeli život. Tako je priroda koju nosim u sebi i o kojoj pišem iz razdoblja od prije nekoliko desetljeća – kazala je u razgovoru za Dubrovački list 2007. godine najavljujući knjigu „Primorski kalendar“ koju je upravo dovršavala. Objasnila je pritom kako ima sposobnost širokog gledanja motiva, ali i sintetiziranja u nekoliko rečenica pa misli da će oni, koji vole lijepu književnost to voljeti i čitati.
I uistinu, Dubrovčani su voljeli i vole čitati njene tekstove ispunjene malim detaljima koji se sklapaju u prepoznatljivi mozaik zapažanja koji plijeni životnošću lirske proze i ljubavlju spram vlastitog zavičaja. Tu ljubav, osim što ju je nesebično podijelila s čitateljima svojih knjiga, godinama je razvijala i odgajala kod generacija učenika u lapadskoj osnovnoj školi.
Poseban odnos imala je prema rodnoj Rijeci Dubrovačkoj, a za svoj rad primila je i godišnju Nagradu Grada Dubrovnika za 2002. godinu.