Aktualno

POZITIVCI 2018. – MAJA I MIRKO ANDRIĆ: Dali ste nam poticaj za daljnji rad. Odličan je to osjećaj!

Mislili smo kako ćemo raditi samo za vrijeme večere jer smo tad i imali rezervacije. No, za vrijeme ručka taraca je bila puna i cijeli unutrašnji prostor. Sad kad se sjetim, hvataju me trnci. Kad smo završili, otvorili smo kutiju i dali drugima da broje. Toliko smo nervozni bili! Kad su rekli 36 i pol tisuća kuna, ostali smo šokirani. Trebalo je to odraditi jer u konačnici nije to samo 24 sata posla. Bilo je prisutno dosta odgovornosti, ali i stresa, no osjećaj je fenomenalan

Nismo mogli ni zamisliti! Ovo je nešto o čemu smo mogli samo sanjati. Titulu Pozitivca smatramo vrijednim postignućem i nagradom. Vidjeli smo kako ste objavili tekst u kojem su najav­ljene nominacije. Kad smo ga otvorili i shvatili kako smo mi među nominira­nim osobama, nismo mogli vjerovati. A tek kad smo saznali kako smo pobije­dili… Osjećaj je predivan i neizmjerno smo zahvalni svima koji su glasovali. Dali ste nam velik poticaj za daljnji rad i nastavak naše humanitarne akcije – sa smiješkom nam ističu vlasnici konobe Veranda i supružnici Maja i Mirko Andrić, DuListovi ‘Pozitivci’ za 2018. godinu. Čitatelji su prepoznali njihov pozitivan duh i društvenu anga­žiranost koju su pokazali kroz humani­tarnu akciju ‘24 sata bez kompromisa’ tijekom koje su kuhali i služili goste – 24 sata.

Zvuči nevjerojatno, ali naši su Pozitivci to i uspjeli. Upravo su pre­danim radom i dobrim srcem priku­pili 36.550 kuna za kupovinu dva nova CTGuređaja koji se koriste u rađaoni kod trudnica u svrhu praćenja otkucaja bebinog srca i kontrakcija maternice te ih donirali Općoj bolnici Dubrovnik. Kroz slogan ‘Mi služimo uspomene’ pokazali su se kao odlični domaćini, Maja u ulozi kuharice i Mirko konobara, što dokazuje prvo mjesto na TripAdvisoru, i to četvrtu sezonu zaredom. A upravo toliko godina djeluju na ugostiteljskoj sceni. Iz rodnog Širokog Brijega stigli su prije skoro petnaest godina u Dubrovnik.

— Dubrovnik je predivan grad, a tek ljudi. Puno nam je dao. Ovdje smo zasnovali obitelj, trudimo se biti dio zajednice i vratiti joj koliko je ona nama dala – priča nam Maja. Njihova ljubav traje dugi niz godina, no Mirko voli reći kako ju voli duže. Naime, prije nego što su bili zajedno, pratio ju je na koncertima dok je svirala gitaru u ženskoj rock & roll grupi One.

— Mirko je dolazio na koncerte i bio je moj prvi groupie (smijeh). Spojila nas je glazba i ljubav prema hrani. On voli jesti, a ja kuhati. Samo što se njemu ništa ne prima, a meni se prima kao zrak – kroz smijeh će Maja.

Humanitarnom akcijom ‘24 sata bez kompromisa’, Vi ste, ali i Vaši brojni gosti, pokazali dobro srce.

Maja: Tijekom osmišljavanja ove akcije osjećala sam kako radimo dobru stvar. Htjeli smo nakon još jedne dobre sezone nekomu pomoći, ali i proslaviti sve ove godine. Ideja je došla kroz razgovor s mojom rodicom koja sudjeluje u akciji ‘72 sata bez kompromisa’ tijekom kojeg radi s djecom, moli i igra se s njima. Pomislila sam kako bismo mogli kuhati i posluživati ljude 24 sata i tako prikupiti novac. Mirko je bio oduševljen. Javili smo cijeloj obitelji i svi su se htjeli uključiti, na bilo koji način. Krenuli smo u 6 ujutro, završili smo u iste sate idući dan. Moja mama je bila zadužena za kruh, Mirkova mama pekla je uštipke… Tog smo dana potrošili 40 kila brašna. Svi su se, kao i mediji, uključili i dali svoj doprinos, na čemu smo izrazito zahvalni. Moram priznati kako sam se tada malo pogubila jer nisam mogla vjerovati koliko je ljudi bilo u restoranu.

Mirko: Mislili smo kako ćemo raditi samo za vrijeme večere jer smo tad i imali rezervacije. No, za vrijeme ručka taraca je bila puna i cijeli unutrašnji prostor. Sad kad se sjetim, hvataju me trnci. Kad smo završili, otvorili smo kutiju i dali drugima da broje. Toliko smo nervozni bili! Kad su rekli 36 i pol tisuća kuna, ostali smo šokirani. Trebalo je to odraditi jer u konačnici nije to samo 24 sata posla. Bilo je prisutno dosta odgovornosti, ali i stresa, no osjećaj je fenomenalan. Ljudi su prepoznali naš trud i želju i podržali nas. Uspjeli smo i zahvaljujemo svima koji su sudjelovali. Zajedno smo napravili odličan posao!

Najveća želja bila bi imati svoj vrt ili prostor u kojem bih sadila sve svoje povrće. Zasad nam je tu baka Mara na placi i njene kolegice. Bitno nam je prirodno i želimo imati domaće proizvode – Maja Andrić

Ne namjeravate stati samo na ovoj akciji…

Tako je, radit ćemo je ponovno posljednji vikend u studenom ove godine, i tako, nadamo se svake. Ništa to ne bi uspjelo bez svih ljudi koji su došli. Imali smo ideju, ali netko je trebao doći i dati novce. Prepoznali su ljudi naš trud i želju. Želimo da se ta simbioza održi što se tiče posla, ali i humanitarne akcije. Želimo da se ljudi naviknu i da ovo postane tradicija.

Kako je krenula Vaša zajednička poduzetnička priča?

Maja: Krenuli smo kao mali, a to nam je cilj i ostati. Nije nam cilj povećanje broja stolova, već povećanje ponude. Želimo ju obogatiti jer ne želimo lju­dima postati dosadni. Naša poduzet­nička i poslovna priča započela je prije četiri sezone, u svibnju 2015. godine. Kad smo uzeli restoran u najam, nismo ni mogli zamisliti kako ćemo uspjeti, a pogotovo biti Pozitivci. Već na samom startu, restoran je bio dobro opremljen glavnim mašinama i posuđem te je bio očuvan što nam je bilo veliko olakšanje. Mogli smo krenuti uz minimalne uloge. Samo smo ga prilagodili našoj priči i našim željama. U našem poduzetnič­kom suživotu, ja sam uvijek ona ‘nabri­jana’. Volim nekad otići predaleko, on me zna vratiti. To volim kod njega. Uvi­jek postavljamo ciljeve…

Mirko: … no uvijek treba biti rea­lan! Kad smo počeli, nismo imali čaše za vino i nismo se stidjeli. Išli smo korak po korak. I zadovoljni smo sa svime postignutim. Držati restoran u Dubrovniku? Dan danas kad to kažem, zvuči mi nevjerojatno.

A koja je tajna Vašeg uspjeha?

Maja: Mali smo, skromni i najvaž­nije – iskreni. Trebalo nam je dugo da dođemo do srca domaćih ljudi. I sad kad smo došli, ne želimo ih izgubiti. Dugoročno gledano, domaći ljudi su glavne komponente koje nas drže na tržištu i pomažu nam da opstanemo.

Mirko: U ugostiteljstvu sam više od deset godina. Treba imati dobru hranu, uslugu, kvalitetu, ali potrebno je imati vedar duh i pozitivu. Mislim da nas dosta to i ističe u masi. Vidim prema ljudima i reakcijama. Deset ljudi može odglumiti, ali ne može tisuću i više koliko ih je prošlo kroz resto­ran. Ali postoje brojni stranci koji već četiri sezone zaredom dolaze kod nas. Oni više nisu naši gosti, već prijatelji. Povezali smo se s njima i osjećamo se bogatijima.

Poznati ste po jelovniku u kojem kroz jela predstavljate hrvatske regije, ali i Vašu rodnu Hercegovinu. Kako ste došli na ideju?

Maja: Nakon druge sezone, htjeli smo malo pobjeći iz grada. Razlog tomu je bio što smo u rujnu te godine prerano izgubili kći Ninu. Nastavili smo raditi tijekom sezone – kad nam se plakalo, plakali smo, kad smo radili – radili smo… Nama je Veranda zapravo dobro došla u cijeloj toj situaciji. Nakon što smo proputovali brojne države diljem Europe, vratili smo se u Hrvatsku gdje nam je zapravo bilo i naj­ljepše. Prošli smo sve regije i bilo nam je predivno, u privatnom i poslovnom smislu. Više smo počeli cijeniti našu kuhinju i gastronomiju. Putovali smo i prije, ali nikad ju zapravo nismo doži­vjeli na gastronomski način. Nakon što smo se vratili, u našem smo jelov­niku htjeli napraviti putovanje kroz regije i okuse, koje smo također ‘spa­rili’ vinima upravo iz tih istih područja. Željeli smo gostu, koji dođe tu na više dana, a nema vremena poći u osta­tak Hrvatske, prezentirati kako ljudi u Hrvatskoj i Hercegovini jedu. Ali i domaćim ljudima koji žele više upo­znati svoju državu i regije kroz hranu. Hrvati znaju jesti, to je zasigurno. Kad ti se vrati netko domaći, pogotovo Dubrovčanin, znaš kako si uspio.

Mirko: Uvjerili smo se kako je to istina. A domaći će te najviše i kritizi­rati, što smatramo odličnim i velikim poticajem za daljnje poboljšanje.

Jeste li imali poteškoća pri sastav­ljanju jelovnika?

Maja: Izdvojila bih Istru koja izgleda dosta različito od ostatka Hrvatske, što i jest gledajući kroz povijest i povi­jesno gledajući, kao najizdvojenija i najzaštićenija. Na kraju nam je Slavo­nija, odnosno kontinentalna Hrvatska, ‘ispala’ najteža za napraviti. Postoji toliko raznih jelovnika, a uz to, riječ je o teškoj hrani, pogotovo za ljetne dane. To nam je bio izazov, kako ju pri­lagoditi našim ljudima. Dubrovnik je primjerice miks svega, ali je u svemu tome stvorio samog sebe i kroz jelov­nik smo ga htjeli prezentirati na najbo­lji mogući način. Kad smo išli predsta­viti Hercegovinu, odakle mi dolazimo, promislili smo: ‘Ma što je tradicionalan kolač u Hercegovini?’. Odlučili smo se na kraju na kolač od suhe smokve. Bilo je dosta takvih primjera, zbog čega na kraju shvatiš: ‘Koliko god bismo htjeli biti različiti, ipak smo slični i povezani’.

Mirko: Kad gostima pokazujemo domaća maslinova ulja, koja su ujedno i nagrađivana, ne mogu vjerovati. Osvajamo vrijedne nagrade u nogo­metu, ali i u gastronomiji. O vinima ne treba ni govoriti. Ona su pronašla svoje sigurno mjesto na svjetskoj vin­skoj karti.

Krenuli smo kao mali, a to nam je cilj i ostati. Nije nam cilj povećanje broja stolova, već povećanje ponude. Želimo ju obogatiti jer ne želimo lju­dima postati dosadni – Maja Andrić

Na koji način se educirate i trudite poboljšati svoje znanje?

Maja: Dolazimo iz obitelji koja voli jesti i kritički se osvrtati na sve pa tako i na hranu. No to opet nije dovoljno. Drago nam je što je gastronomska scena postala otvorenija i dostupnija. Brojni su chefovi postali otvoreniji prema javnosti te svoje znanje, infor­macije i tajne dijele s drugim kuha­rima. Sviđa mi se što svi razmjenju­jemo iskustva. Razmišljanja sam kako se ne može uvijek izmisliti nešto novo, već prezentirati se na svoj način. Vrijedi biti na takvim edukacijama jer svaki put nešto naučim, ogroman sam zaljubljenik u gastronomiju, volim biti u toku. I bez toga zasigurno ne bi bila ideja o ovakvom jelovniku. ­Mirko: Najvjerojatnije će se ostvariti suradnja s Matom Jankovićem te ćemo iduće sezone postati prodajno mjesto za njegovu novu knjigu. I to prven­stveno zbog toga jer prezentiramo hrvatsku kuhinju što se njemu jako svi­djelo. A želja nam je napraviti suradnju i s Jamiem Oliverom (smijeh)!

Ističete obitelj kao temelj vizije razvijanja posla i kao najveći razlog Vašeg uspjeha. Kako međusobno funkcionirate?

Mirko: Da nije naše obitelji, ne bismo opstali – to je sigurno. Majini brat i sestra, inače blizanci, rade s nama. Luka je sa mnom i poslužuje goste, a Danijela je u kuhinji, kao i Majina mama. Maja: Ona je jedna od onih, što se kaže, koja se diže u 6 i liježe u 6. Tu je i tata koji je naš glavni majstor. Zovemo ga, a on se pojavi kod nas u najkraćem mogućem roku. Bila nam se jednom pokvarila ventilacija, a bez nje ne možemo funkcionirati. Popravio ju je, uz minimalne troškove, i to za 25 kuna, a uštedio nam je 25 tisuća kuna. Tata je čudo!

Kako usklađujete privatne i poslovne obveze?

Mirko: Ne mogu reći kako nemamo privatnog života, no moramo se pomi­riti kako – nemamo ljeta! Bilo je dosta događanja i svadbi na kojima nismo mogli biti. Prihvatili smo to. Netko to može razumjeti, a netko ne. Maja: Šest mjeseci te nema, ali poku­šavamo to nadoknaditi tijekom zime. Naš privatni život je zapravo i naš poslovni život. Za nas Veranda nije posao, doživljavamo ju kao dio sebe… Kao drugi dom.

Maja, određeno vrijeme radili ste u medijima. Nedostaju li Vam?

Maja: Mediji ne, ali odnosi s javnošću da! Ali zato mislim kako se organiziranjem ovakvih humanitarnih akcija ponovno vraćam u te sfere. Kad se ne bih bavila ovim, zasigurno bih htjela raditi na organizaciji događaja.

Jeste li ikad pomislili kako će resto­ran Veranda četiri sezone zaredom biti prvi restoran po izboru čitatelja na TripAdvisoru?

Mirko: Ni u ludilu. Svaku sezonu smo završili na prvom mjestu, što je nevje­rojatno. Svaku jedinicu i peticu pam­timo, ali i jesu li zaslužene ili nisu. Teško je to održavati.

Maja: Ne zbog gostiju nego zbog TripAdvisora. Primjerice, postoje tri petice koje nisu naše. Jer što se dogodi… Gosti postave fotografije pro­stora i jela koje nisu naši, a kasnije nam dolaze posjetitelji koje žele upravo to i razočaraju se jer mi to nemamo. Nadamo se kako u novoj sezoni takvih situacija nećemo imati.

Uz sve obveze koje nosi poduzet­nički život, možete li izdvojiti u čemu najviše uživate?

Maja: Najviše volim nova jela, uživam u njihovom osmišljavanju. Volim iza­zove i nešto novo raditi sve dok ne uspijem. Uvijek razmišljam što mogu drukčije i što mogu bolje. Sva jela koja napravim, napravila sam i svojim ukućanima. Sve su to jela koje doma jedemo. Jedino je drukčija prezen­tacija, ali i tehnike koje se koriste u izradi samog jela. Riječ je o obiteljskoj i domaćinskoj kuhinji. To je hrana koja je poznata našim ljudima, no možda nemaju vremena za napraviti ju pa će obitelji dovesti kod nas (smijeh). Ako će nekoga hrana podsjetiti na bakina jela i stvoriti uspomene, onda to sma­tramo uspjehom. Zbog toga je nastao i naš slogan. Voljeli bismo da nas ljudi vežu za uspomene, ili da stvore nove i lijepe.

Mirko: Uživam družeći se s ljudima, u uspomenama stvorenim s gostima, u neizvjesnosti koja dolazi sa svakim novim danom… Tko će doći, sjesti, svaka nova priča, tanjur, uspjeh, ali i greška!
Koja jela su se pokazala izrazito uspješnima, odnosno koja jela Vaši posjetitelji najviše vole?

Mirko: Smotano pile je jelo po kojem smo posebni i jedini ga imamo, a i na koje smo izrazito ponosni. Ljudi ciljano dolaze zbog ovog jela jer se mora naru­čiti unaprijed.

Maja: To nije nešto što smo mi izmi­slili, samo smo prezentirali na svoj način. Recept je očev, a kojeg je osmi­slio dok je radio u ugostiteljstvu. Boš­karin, fuži, ali i ragu od janjetine, pašti­cada… Ljudi stvarno vole dugo kuhano meso. Prepoznaju trud i vrijeme koje je uloženo. Kad bih morala izdvojiti, to bi bila tuna koju obožavam raditi, kao i svu ostalu ribu. Od predjela najviše idu – uštipci!

36550 kuna prikupili su za kupovinu nova dva CTG uređaja koja se koriste u rađaoni kod trudnica u svrhu praćenja otkucaja bebinog srca i kontrakcija maternice te ih donirali OB Dubrovnik

Trudite se uvijek imati prirodne i domaće namirnice. Gdje ih nabavljate?

Maja: Moja najveća želja bila bi imati svoj vrt ili prostor u kojem bih sadila sve svoje povrće. Zasad nam je tu baka Mara na placi i njene kolegice. Bitno nam je prirodno i želimo imati domaće proizvode.

Kako opisujete ugostiteljsku scenu u Dubrovniku? Smatrate li kako nam nešto nedostaje?

Mirko: Izazov je imati dobar omjer cijene i kvalitete u restoranu jer su nameti uistinu veliki. Nadamo se kako će država shvatiti koliko je važno da restoranska scena mora biti jaka pa će malo i popustiti.

Maja: Dubrovnik je prošle godine pored Rovinja dobio prvu Michelinovu zvjezdicu. To je velik uspjeh. Mislim kako scena nije jednolična. Volimo svaki put ići u različit restoran i mogu reći kako je ponuda raznovrsna i ima izbora. Nadamo se kako će biti još bolja i jača.

STATUA UMJETNICE IRIS LOBAŠ KUKAVIČIĆ: ‘Elementi grada i ljudi koji ga čine živim’

Od 2013. godine prati nas istaknuta akademska umjet­nica dr. art. Iris Lobaš Kukavičić. Naime, DuList te godine dodatno podiže razinu nagrade Pozitivca uz vri­jednu statuu ove umjetnice koja se svake godine dodije­ljuje zaslužnima. Iris nam je, u pripremi jednog od djela, iskreno od srca priznala kako je motiv skulpture Pozi­tivca, uvijek, ‘elementi grada i ljudi koji ga čine živim’. Toga se i dan danas drži…

OBJAVLJENO U TISKANOM IZDANJU 9. siječnja 2019.

Pročitajte još

LIJEČNICI O TESTIRANJU U ORDINACIJAMA Ne možemo riskirati da se kronični pacijenti u čekaonici zaraze Covidom

Leona Rašica

Odazovite se novoj akciji darivanja krvi! Posebno se traži jedna krvna grupa

Dulist

POVUČEN IZ PRODAJE ZBOG KRISTALA Ako ste kupili ovu ribu u konzervi, ne konzumirajte je!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija