U godini ukojoj smo već počašćeni nizom izvrsnih dvostrukih albuma (pojam u streaming dobu zvuči posve anakrono) stižu nam još dva. Nakon genijalnih ploča Big Thief i Beach House objavljenih u veljači, svibanj nam donosi ‘Mr. Morale & the Big Steppers’ Kendricka Lamara. Izborom tema kojima se bavi tijekom 19 pjesama u 73 minute, a posebno njihovom poetičnom, hrabrom i često autobiografskom obradom, prvi strijelac Comptona opet se samoinstalira na sam tron hip-hop igre. Ne mora netko biti posebno nastrojen prema hip-hopu da bi uživao u viziji i izvedbi Kendricka Lamara, ali mora biti spreman na izazove, jer ‘Mr. Morale…’ nije uvijek lakoprobavljiv niti niskokaloričan zalogaj pa je preporučljivo podijeliti ga na više obroka. S druge strane, ‘Cruel Country’, novi album čikaških Wilco posve je prijemčiv, što opet nikako ne znači da je bez dubine.
Wilco su nastali na pepelu pionira alternativnog countryja Uncle Tupelo, koji su sa samo četiri albuma ostavili značajan trag u stasanju žanra početkom 90-ih, a raspali su se 1995. nakon prvog albuma objavljenog na major labelu.
Jay Farrar iste je godine osnovao Son Volt i snimio ‘Trace’, remek djelo country rocka, dok je drugi autor Jeff Tweedy s Wilcom izbacio ‘A.M.’. Wilcov prvijenac, baš kao i onaj Son Volta, donio je posve prirodnu progresiju zvuka Uncle Tupela – amalgam sastavljen od utjecaja Neila Younga, The Byrdsa, Stonesa, Grama Parsonsa i Toma Pettyja. Već na sljedećem, dvostrukom izdanju ‘Being There’ (1996.) Jeff Tweedy nagovještava da ima autorske snage i vizije voditi bend mimo očekivanja, a na predivnom ‘Summerteeth’ iz 1999. country utjecaji počinju iščezavati u korist psihodeličnog rocka.
Bend svoje melodične pjesme prvi put rekonstruira samo da bi ih ponovno gradili u potrazi za uzbudljivijim zvučnim rješenjima. Taj model usavršit će na iduća dva albuma – na ‘Yankee Hotel Foxtrot’ (2002.) i dvije godine starijem ‘A Ghost Is Born’, na kojem prevladavaju kraut-rock forme.
Priča o okolnostima izlaska ‘YHF’ posebno je vrijedna pripovijedanja. Najprije ga nakladnik Reprise Records nije bio voljan izdati jer su ga glavešine s najviših katova upravne zgrade našli nedovoljno komercijalnim, a i prodaja prethodnih Wilco ploča nije dobro izgledala u pie-chartu. Kada su vjerni menadžer grupe Tony Margherita i Jeff Tweedy odlučili raskinuti ugovor, nitko se nije pretrgao ne bi li ih zadržao.
Tek nakon što je u izdavačkim krugovima počeo bujati hype o albumu kojeg je Reprise odbio u priču se uključuje Nonesuch Records. Budući da su oba izdavača dio Warner grupe, nameće se zaključak da je Warner dva puta platio isti album, i to onaj kojeg nisu željeli. ‘YHF’ je još prije službenog izlaska dobio oznaku remek djela, a Wilco su s epitetom američkih Radiohead počeli graditi status jednog od stožernih modernih rock bendova s rastućom i odanom bazom fanova.
O tom iskustvu snimili su i dokumentarni film ‘I Am Trying to Break Your Heart: A Film About Wilco’, naslovljen prema sedmominutnoj uvodnoj pjesmi albuma na kojem, uz sve studijske eksperimente i neobičan instrumentarij, ipak prevladavaju prokleto dobre pjesme Jeffa Tweedyja. Bend će 20. godišnjicu izlaska ‘Yankee Hotel Foxtrot’, albuma i filma, proslaviti dopunjenim deluxe reizdanjem čiji se izlazak očekuje u rujnu.
No, u međuvremenu dobili smo posve novi materijal snimljen kao double LP izdanje. Kako i sam naslov kaže ‘Cruel Country’ Wilcova je, uvjetno rečeno, country ploča, iako ovdje nema raspojasanih poskočica uz koje bi se netko mogao upustiti u grupne line dancing rutine. Prvi je to album grupe snimljen gotovo u cijelosti uživo od ‘The Whole Love’ (2011.), što se pokazalo kao ispravna odluka jer bend zvuči vrhunski. Uvodna ‘I Am My Mother’ (uz ‘Ambulance’ najviše evocira Uncle Tupelo i rani Wilco) i naslovna pjesma (‘I love my country, stupid and cruel’) učvršćuju dojam da slušamo nesvakidašnje dobar Wilco album.
Dojam se samo pojačava kako album napreduje prema sredini koja je ispunjena najboljim momentima – ‘Bird Without a Tail / Base of My Skull’ i ‘Many Worlds’ prelaze pet odnosno sedam minuta trajanja i pokazuju da bend nije odustao od eksperimentiranja ni na ‘žannrovskom’ izdanju. ‘Cruel Country’ do samog kraja trajanja (77 minuta) zapravo nema trenutka viška i teško je vjerovati da je bend u stanju biti ovako inspiriran na svom dvanaestom radu. Ne samo da se radi o posebno dobrom albumu, nego o jednom od najboljih u njihovoj diskografiji.
Foto. wilcoworld.net