U novoj epizodi podcasta S Barbarom gostuje dubrovački glumac Frano Mašković, koji se ovoga ljeta vraća na Dubrovačke ljetne igre u jednoj od najvažnijih festivalskih uloga – kao Skup u istoimenoj komediji Marina Držića, u režiji Paola Magellija.
Predstava Skup, prva dramska premijera 77. Dubrovačkih ljetnih igara, igrat će se od 13. do 17. srpnja na Poljani Ruđera Boškovića, u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, Kazališta Marina Držića i Hrvatskog narodnog kazališta Split. Mašković se tako, nakon Hamleta na Lovrjencu, ponovno vraća velikom festivalskom naslovu i redatelju s kojim ga veže poseban umjetnički odnos.
Skup, Magelli i dvije vespe
Govoreći o novom Skupu, Mašković ističe kako se on i Paolo Magelli, kako je simpatično rekao, “javno vole”. Upravo se iz tog međusobnog povjerenja rodila predstava koja polazi od Držićeva izvornog teksta, gotovo ga ne dira, ali mu daje moderan, pomaknut i izrazito suvremen ton.
Tekst je, kaže Mašković, ostao gotovo u cijelosti izvoran, uz tek nekoliko malih “bombončića”. No svijet predstave jasno pripada današnjici. U njoj se pojavljuju i dvije vespe, koje ne vozi Skup, nego sluge, a Magellijev Skup govori o suvremenom dobu, kapitalizmu, novcu, pohlepi, strahu i temama koje su jednako aktualne danas kao i u Držićevo vrijeme.
Iako igra Skupa, Mašković priznaje kako je osobno ipak prije Bokčilo nego Skup. Upravo u toj rečenici krije se i dio njegova glumačkog šarma – sposobnost da velikom klasiku priđe ozbiljno, ali bez patetike, s duhovitošću i dubrovačkom mjerom.
Igre nekad i danas
Frano Mašković vratio se i na svoj prvi nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama prije 23 godine. Prisjetio se kako su mu tada stariji kolege govorili: “E, da znaš kako je bilo sedamdesetih…”, uvjeravajući ga da se sve promijenilo. Danas, kaže, on sličnu rečenicu govori mladim kolegama: “E, da znaš kako je bilo dvijetisućitih…”
Govori i o tome koliko su se Igre promijenile, što danas znači ambijentalnost, može li Dubrovnik još uvijek biti velika otvorena scena te koliko je poseban osjećaj za dubrovačkog glumca igrati upravo u Gradu, pred publikom koja zna i prostor, i jezik, i mentalitet.
ZKM, kazalište i film
Mašković je imao intenzivnu godinu i u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, s nizom predstava i zahtjevnih kazališnih procesa. Dotiče se i stanja u hrvatskoj filmskoj industriji, uspoređujući je s regionalnom scenom, posebno sa Srbijom, u kojoj se godišnje snima dvadesetak i više filmova, dok se u Hrvatskoj najčešće realizira tek nekoliko dugometražnih projekata.
Od djetinjstva do Straduna, Žuljane i obitelji
Dio razgovora donosi i osobniju notu, jer se Frano Mašković i Barbara Đurasović poznaju još od djetinjstva. Upravo zato razgovor prirodno odlazi i prema zajedničkim dubrovačkim uspomenama, odrastanju, obiteljskim anegdotama, šetnjama po Stradunu i starom gradskom “križnom putu” od Lućija do Trubadura.
Frano govori o obitelji, roditeljima Dubi i Ivu, supruzi Inji te djeci Lovru i Maris. Ispričao je anegdotu s prijateljima svoje djece koji su ga počeli zvati “Ćaće” i “gospon Ćaće”, misleći da mu je to ime, a ne dubrovački izraz za tatu ili papu.
Ljeta provodi u Žuljani, tamo ali priznaje da nije ribar kao njegov ćaće Ivo. Ribanje mu, kaže, nije baš blisko, koliko god more i Pelješac bili dio njegova života i obiteljskog odmora.
Agronomija prije Akademije
Frano se u podcastu vratio i u vrijeme kada je upisivao fakultet. Prije nego što je postao student Akademije dramske umjetnosti, jednu je godinu proveo na Agronomiji, jer Akademiju nije uspio upisati iz prvog pokušaja. Otkriva kako su na to reagirali njegovi roditelji, Dube i Ivo, ali i što danas misli o tome hoće li njegova djeca krenuti njegovim stopama.
Hoće li njegova Maris možda prema glumi, što o tome misli Frano, koliko je roditelju glumcu lako ili teško gledati dijete na istom putu te zašto ga je očinstvo promijenilo – doznajte u novoj epizodi podcasta S Barbarom.
Podcast je dostupan na portalu dulist.hr i na YouTube kanalu DuLista, a kraće isječke potražite na Instagramu, Facebooku, TikToku i odnedavno na Spotifyju.
