Počinjem pisati ovaj tekst još uvijek nesiguran u svoju nakanu. Ako se ne predomislim i ne odustanem bit će to čak treći put da se na ovim stranicama dotičem Brucea Springsteena. Prvi put se radilo o njegovim ‘izgubljenim pjesmama’ koje su postale hitovi za druge izvođače i onoj (‘Hungry Heart’) koja je umalo bila hit za Ramonese da ga Jon Landau nije nagovorio da ju ipak zadrži za sebe, a drugi put se radilo o osvrtu na album ‘Western Stars’. K vragu, promrmljam sebi u bradu, ipak je riječ o čovjeku čiji je ‘Born To Run’ neprikosnoveni osobni broj 1, isključivi pretendent na tronu TOP 3 albuma za pusti otok (nije da ste pitali, ali preostala mjesta rezervirana su za ‘Rumours’ Fleetwood Mac i ‘London Calling’ The Clash pa onda sve ostalo). Moju odluku da se ipak uhvatim Springsteena dodatno je potkrijepilo to što se ‘Letter To You’, njegov 20. album, ne sviđa samo meni (slab sam kritičar u njegovom slučaju) nego, čini se, posvemašnja zadivljenost vlada i kod velikog broja mojih Facebook frendica i frendova.
Svi smo razoružani najezdom čiste, nepatvorene energije koju je u stanju iznijeti samo moćni E Street Band – najbolji stadionski barski bend na svijetu. No, ima još jedna komponenta koju ne treba zanemariti. Opće je poznata iscjeljujuća moć glazbe. Kao nijedan drugi medij, glazba ima terapeutski učinak na naše duhovne komponente, ona oplemenjuje i pruža utjehu kad je teško. A ako sad nije teško, ne znam kad je. I zato novi album Brucea praćenog svojim vjernim E Street Bandom nije mogao doći u bolji trenutak. Svoje najjače zrele albume Springsteen je isporučivao kad bi ga nešto izjedalo, pa bio to 9–11 za ‘The Rising’, ili George Bush mlađi u vrijeme dok je nastajao ‘Magic’. Niti previše na folk strani i prilično gnjevan ‘Wrecking Ball’ s temom ljudskih sudbina u jeku posljednje velike ekonomske krize, nije bez jako dobrog, ako ne izvrsnog, materijala. ‘Letter to You’ nije album nastao u lockdownu. Osim tri koje datiraju s početka 70-ih, iz vremena prije prvog albuma, pjesme su napisane na proljeće 2019., nakon razdoblja duže autorske suše tijekom koje Springsteen nije bio u stanju pisati ‘velike’ bendovske pjesme. Vrelo inspiracije otvorila je stara akustična gitara, poklon talijanskog fana, a album je snimljen u Springsteenovom kućnom studiju u New Jerseyu krajem iste godine i to gotovo u cijelosti uživo, bez uobičajenih dosnimavanja.
Bend je imao pet dana za protutnjati kroz materijal, a zgotovili su ga samo za četiri, u prosjeku se zadržavši tri sata po pjesmi. To može samo skupina prijatelja koja gotovo pet desetljeća jaše zajedno. Prijatelj je i izraz koji Bruce koristi u istoimenom AppleTV+ dokumentarcu o kreativnim impulsima i procesu snimanja albuma. Tematski, LTY bavi se upravo prijateljstvom, trajnosti tih odnosa, ali i smrtnosti, prolaznosti, a iznad svega Bruce je u potrazi za prihvaćanjem, nalaženjem smisla u gubitku i nošenju s tugom. Složit ćete se, nisu to misli zbog kojih itko od nas mirno spava, ali toplina koja izlazi iz ovih pjesama obuzima vas kao zagrljaj koji vam je baš trebao. I tu je snaga mašine zvane E Street, najvećeg benda na planeti. Uz sve to LTY je daleko od komornog. Upravo suprotno, album donosi puni zvučni zid E Streeta koji se u određenim trenucima (primjerice u pumpajućoj ‘Burning Train’) nije čuo još od ‘The River’ iz 1980. godine. Ako ste došli do kraja ovog teksta onda ste fan i vrlo vjerojatno ste već pogledali film koji prati izdanje, a u njemu vam nije promakla scena u kojoj bend već nakon prvog dana snimanja, shvaćajući koliko će novi materijal snažno zvučati pred publikom, nazdravlja početku turneje i prve četiri noći na milanskom San Siru. Zato nazdravimo i poželimo da ovaj shit show što prije završi kako bi se E Street mogli vratiti tamo gdje pripadaju – u ‘kuću 1000 gitara’.
Foto: https://brucespringsteen.net/