Islandska depresija je područje stalnog niskog tlaka koje se održava cijele godine i ovisno o godišnjim dobima mijenja svoju lokaciju. Ljeti se nalazi istočno od Islanda i doprinosi lijepom vremenu na sjeveru Europe preusmjeravajući toplu golfsku struju, dok se zimi premješta na zapad, između Islanda i Grenlanda i donosi dugotrajne prodorno ledene vjetrove Islandu, Irskoj i Britaniji. Upravo sad dok čitate ove retke građani Akureyrija, Husavika i Isafjorđura prkose snažnim naletima vjetra i dubokim snježnim nanosima dok polako ulaze u dvomjesečnu noć uz nebo prošarano predivnom aurorom borealis. Ili pak svoje slobodno vrijeme krate svirkom u jednom od više stotina lokalnih black metal bandova.
Teško je zapravo doznati koliko je black metal bandova doista aktivno na toj malenoj vulkanskoj hridi, no stječe se dojam da je svaki od tristotinjak tisuća stanovnika barem jednom u životu opiturao lice bijelom mrtvačkom piturom i obukao crni kožnjak prošaran srebrnim nitnama, osobno doprinoseći tome da se islandski black metal pozicionira na svjetskoj sceni kao jedan od najkvalitetnijih i najprepoznatljivijih podžanrova modernog doba. Meteorološke i geografske anomalije sastavni su dio svakog tona, a vikinški korijeni izvor hrabrih i agresivnih ritmova. Posebno je pohvalno što je većina bandova odlučila pjevati na svojem materinjem jeziku, odbijajući podilaziti mainstreamu anglosaksonske dominacije. Stoga, u ove depresivne dane kad i našim lokalitetima dere bura, bez divote polarne svjetlosti i uz bonus anksioznost pandemijske dosade bez koncerata, posebno raduje što su u posljednjih par tjedana, netom prije duge zimske noći, tri vrhunska predstavnika islandske scene izdali nove albume koji se ne smiju propustiti.
Prvi, a ujedno i najžešći album ovog pregleda pripada sekstetu Auđn. Njihov treći studijski album ‘Vökudraumsins Fangi’ (‘Zatočenik budnog sna’) nastavlja tamo gdje su se zaustavili sa ‘Farvegir Fyrndar’, remek-djelom iz 2017. Auđn sviraju depresivno atmosferični black metal, hladan kao sjeverni vjetar i surov kao planinski vrhovi njihove domovine s pjesmama u rasponu od tipično black-metalne uvodne (i ujedno najduže stvari na albumu) ‘Einn um alla tíð’ (‘Jedan zauvijek’) pa sve do skoro čistog death metala na sljedećoj stvari ‘Eldborg’. ‘Verður von að bráð’ (‘Bit će nade za plijen’) izvrstan je primjer bubnjarske virtuoznosti, a potrebno je još istaknuti žestoku ‘Horfin mer’ (‘Izgubi me’), ultra depresivnu ‘Á himin stara’ (‘Zagledan u nebo’) i posebno melankoličnu ‘Ljóstýra’ (‘Kontrola svjetla’). Sa ukupnim trajanjem od pedeset pet minuta ovaj album je, zanimljivo, najkraći u ovoj kolumni.
Solstafir su legende islandske metal scene, a novi ‘Endless Twilight of Codependent Love’ njihov je sedmi studijski album. Započevši svoju karijeru kao žestoki vikinški black metal band, polako su pomicali granice svojih mogućnosti dok se nisu zadovoljili svojim statusom vrhunskog post-black metal banda 2011. izdavanjem svojeg četvrtog (i najboljeg) albuma ‘Svartir Sandar’ (‘Crni pijesak’) na kojem pažljivo hodaju po granici metala i atmosferičnih utjecaja svojih sunarodnjaka Sigur Ros. S novim albumom (atipično engleskog naslova) samo su dodatno učvrstili tu poziciju. Album započinje žestoko s ‘Akkeri’ (‘Sidro’) i nastavlja s hipnotičkim ‘Drýsill’, a vrijedi istaknuti i ritmični ‘Dionysus’ i instant-hit depresivnom ‘Her Fall From Grace’. Solstafir će i nakon ovog albuma zasigurno ostati pri vrhu svih ljestvica kvalitete jer očigledno nisu u stanju snimiti ništa manje od remek-djela.
Solstafir je ujedno i zaslužan za treći album ovog pregleda, jer je njihov bivši bubnjar Guđmundur Oli Palmason nakon (ne baš prijateljskog) razlaza s njima zajedno s multi-instrumentalistom Einarom Guđmundssonom osnovao band Katla. Nazvani po jednom od najvećih i najeksplozivnijih vulkana na Islandu, ‘Allt þetta helvítis myrkur’ (‘Sva ova paklena tama’) njihov je drugi album melodično-atmosferičnog black metala. Od uvodnog drone/noise početka na elegičnoj ‘Ást orðum ofar’ (‘Ljubavne riječi gore’), preko zlokobne ‘Sálarsvefn’ (‘Duša spava’) pa sve do gitarski-dominantne ‘Vergangur’ (‘Prošlost’) i iskonskog black metala na ‘Húsavíkur-Jón’ (‘Jon iz Husavika’) ovaj duet slušatelju podastire cijelu paletu svojih glazbenih sposobnosti inspiriran svojim rodnim otokom i svim njegovim pozitivnim i negativnim osobinama, a prema naslovu albuma posebno nisu ljubitelji polarne noći.
No, definitivni vrhunac albuma je epska odjavna četrnaest-minutna ‘Svartnætti’ (‘Crna noć’). Raspon utjecaja od Bathoryja preko bubnjeva inspiriranih darkwaveom do Peaceville Three dooma uz melankolične vokale slušatelja teško ostavljaju ravnodušnim.
Ova tri odlična islandska albuma savršen su soundtrack za nadolazeće zimske dane, i savršen poklon za zvučnike dok uz šalicu čaja ispod dekice čekamo prvu pošiljku cjepiva da nam napokon vrati živu glazbu.
Foto: Auđn