Najprofitabilnija turneja ove godine još jednom je potvrdila davno poznatu činjenicu – Rock u dvadesetprvom stoljeću donosi novce samo ako duboko zagrabi u džepove Generacije X. Tako je titula prvaka za 2022. godinu pripala mega-stadionskoj turneji Def Lepparda i Mötley Crüa, kojima su se kao predgrupe pridružili Poison i Joan Jett, s profitom od skoro dvjesto milijuna dolara. Meni je na prvu ta vijest zvučala nestvarnom čisto zato što nikad nisam bio veliki obožavatelj tih grupa, ali kad sam napravio malu introspekciju shvatio sam da sam i ja jedan od tih koji svoje novce prebacuju na tekuće račune svojih idola iz osamdesetih jer sam bez razmišljanja ovo ljeto potegnuo čak do Skandinavije kako bih na jednom mjestu zajedno pogledao Metallicu, Maidene, KISS, Priest i Mercyful Fate. Posljednjih nekoliko tjedana rock-nostalgičari su imali i dodatnu priliku za radovanje jer su u kratkom razdoblju izašla tri vrlo dobra albuma nekadašnjih zvijezda.
Jesensku sezonu novih diskografskih ostvarenja otvorili su alt-rock legende Pixies sa svojim osmim studijskim albumom ‘Doggerel’. Nekadašnji underground lideri širu popularnost stekli su tek u devedesetima nakon svojeg raspada, s kulminacijom na kraju tisućljeća i korištenjem njihove pjesme ‘Where is My Mind’ u kultnom filmu ‘The Fight Club’. Nakon što su se prije desetak godina ponovno okupili i odlučili snimati novi materijal, a ne samo živjeti od turneja za stare fanove, Frank Black i društvo opetovano pokazuju da još uvijek imaju dovoljno talenta i inspiracije, što se čuje i na ovom albumu, uvjerljivo najboljem nakon reinkarnacije.
Svi njihovi fanovi iz osamdesetih s lakoćom će prepoznati utjecaje ‘Surfer Rose’ ili ‘Doolittla’ i zadovoljno pocupkivati na ‘Nomatterday’, ‘Vault of Heaven’ ili ‘Pagan Man’, ali najbolje stvari kriju se u rockerskoj ‘Dregs of the Wine’, kvazi-laganicama ‘Get Simulated’ i ‘The Lord Has Come Back Today’ i mojoj omiljenoj surf-rockerskoj ‘There’s a Moon On’ koja podsjeća na Bambi Molesterse s dodatkom vokala. Pixies su trenutno na samom vrhuncu svoje druge karijere, i ‘Doggerel’ je definitivno njihov najbolji album u zadnjih trideset godina.
Drugu polovicu osamdesetih svoj vrhunac popularnosti doživjeli su i engleski rockeri Ian Astbury i Billy Duffy, koji su uz pomoć niza pratećih glazbenika prije skoro četrdeset godina osnovali The Cult. Nakon skromnog debitantskog albuma ‘Dreamtime’ prvu veću popularnost stječu pjesmama ‘She Sells Sanctuary’ i ‘Rain’ s albuma ‘Love’, a izlaskom albuma ‘Electric’ s hitovima ‘Love Removal Machine’, ‘Lil’ Devil’ i ‘Wild Flower’ postaju jedan od najvećih svjetskih rock bandova, asociravši publiku na mješavinu The Doorsa, Led Zeppelina i Joy Divisiona. 1989. izlazi njihov uvjerljivo najuspješniji i najbolji album ‘Sonic Temple’ s odličnim ‘Fire Woman’, ‘Sun King’ i ‘Sweet Soul Sister’. Devedesete i njima kao i većini velikana prethodnog desetljeća postaju noćna mora, fokus tržišta i fanova se premješta na druge žanrove pa se grupa nakon još nekoliko solidnih albuma raspada. Novo stoljeće donosi i par ponovnih okupljanja pa je tako novi album ‘Under the Midnight Sun’ već peti njihov album u ovom stoljeću (jedanaesti sveukupno). Novi albumi nisu niti približno uspješni (niti kvalitetni) kao oni iz osamdesetih, ali to nije neko iznenađenje, ‘Electric’ i ‘Sonic Temple’ su remek-djela rock glazbe. Novi album sastoji se od osam solidnih rockerskih laganica, savršenih za opuštajuće nedjeljno izležavanje. Astbury će malo podignuti glas na ‘Vendetta X’ i ‘Give Me Mercy’, no stvarni dragulji su polagane ‘Knife Through Butterfly Heart’ i odjavna naslovna stvar. Album preporučam svim nekadašnjim fanovima i ljubiteljima laganog rocka, no teško da će privući neke nove obožavatelje. Oni apsolutno prvo moraju preslušati prva četiri albuma.
Queensrÿche će zauvijek ostati poznati kao autori najboljeg konceptualnog rock albuma svih vremena: ‘Operation: Mindcrime’ iz 1988. Stilski slični Dream Theateru i Fates Warningu, ovaj power-prog band je svojim trećim albumom postavio nedostižni cilj svim svojim suvremenicima i nasljednicima, ali ujedno i sebi samima, jer nakon njega nikad nisu uspjeli doseći takve stratosferske visine. Njihov sljedeći album ‘Empire’ bio je također vrlo dobar, no ulaskom u posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća i oni postaju samo nostalgično sjećanje. Za razliku od Pixies i The Culta, Queensryche je nastavio redovito izdavati albuma pa je tako novi ‘Digital Noise Alliance’ njihov šesnaesti po redu, i četvrti s novim pjevačem Toddom La Torreom, koji me konstantno i neizbježno vokalno podsjeća na Dickinsona, tako da bi i ovaj album mogao biti poprilično zanimljiv fanovima Iron Maidena. Solidnih uru vremena pristojnog i zaraznog power-metala od kojeg izdvajam stvari ‘Lost in Sorrow’, ‘Behind the Walls’ i ‘Nocturnal Light’ te iznimno dobru obradu Idolovog ‘Rebel Yell’. Odavno nisam poslušao ovako dobar album Queensrychea, solidna preporuka za sve fanove dobrog melodičnog metala.
Foto: PIXIES – BMG Records
THE CULT – Black Hill Records