Na dijelu Ulice Iva Dulčića, na potezu od Pošte prema Babinom kuku, nogostup je na više mjesta vidljivo dotrajao. Oštećenja na pločniku, ispucale površine, neravnine i ranije sanirane ‘zakrpe’ otežavaju svakodnevno kretanje pješaka, a posebno mogu biti problematične za starije osobe, roditelje s dječjim kolicima, osobe smanjene pokretljivosti te osobe koje se kreću u invalidskim kolicima.
Istina, s jedne strane prometnice, one uz niz obiteljskih kuća i stambenih objekata, stanje nogostupa je bolje. Ipak, pješaci se ne kreću samo tom stranom. Upravo suprotna strana, ona s više zelenila i hlada, logičan je izbor brojnih prolaznika. A baš je taj potez oštećen, neravan i pun zakrpa.
Na pojedinim mjestima vidljivo je kako se nogostup tijekom godina obnavljao parcijalno, odnosno krpao ondje gdje je šteta već bila izražena. I to su najčešće radili sami vlasnici ispred svojih nekretnina. No takva rješenja sada dodatno naglašavaju loše stanje cijele površine. Umjesto sigurnog i ravnog pješačkog koridora, pješaci nailaze na izmjene starog i novog betona, ispucale dijelove i neravnine koje mogu dovesti do spoticanja i padova.
Nedavno uređen dio pokazuje da se može
Posebno se pritom nameće usporedba s nedavno obnovljenim dijelom nogostupa prema Babinom kuku. Grad Dubrovnik je početkom travnja objavio kako su završeni radovi na sanaciji 1200 metara nogostupa u Ulici Iva Dulčića, na dionici od križanja s Riječkom ulicom do autobusnog stajališta kod hotela President.
Na tom je potezu, prema objavi iz Gradske uprave, uklonjen dotrajali nogostup, pripremljen teren, izvedeno tamponiranje te izgrađen potpuno novi betonski nogostup. Upravo taj primjer pokazuje da se pješačka infrastruktura može urediti temeljito i planski.
Dok se netko ne ozlijedi…
Nogostupi nisu sporedni komunalni detalj. Oni su osnovni dio prometne sigurnosti, osobito tamo gdje se promet vozila i kretanje pješaka svakodnevno isprepliću. Ulica Iva Dulčića nije, neka tamo, zabačena ulica niti slabo korišteni prolaz. Riječ je o frekventnoj prometnici i važnom pješačkom pravcu koji povezuje stambene zgrade, autobusna stajališta, poslovne prostore, turističke sadržaje i svakodnevne gradske rute.
Zato ovakvo stanje ne bi smjelo ostati na razini još jedne komunalne opaske. Ako je jedan dio nogostupa u istoj ulici mogao biti obnovljen, logično je očekivati da se i preostali problematični dijelovi uvrste u plan sanacije.
Jer pješačka sigurnost ne bi smjela ovisiti o tome je li neki dio ulice trenutačno ‘na redu’. Još manje bi trebalo čekati da se netko spotakne, padne ili ozlijedi kako bi se reagiralo. Ulica kojom svakodnevno prolazi velik broj ljudi zaslužuje nogostup koji je siguran, ravan i dostupan svima.
