Divan je osjećaj kad pri kraju ove promašene godine krenete poslušati novoizdani album, a glazba koja dopire iz zvučnika vas u djeliću sekunde pomladi barem trideset i pet godina i vrati vas u bezbrižne tinejdžerske godine i zlatno doba thrasha. Svaki tadašnji mladi metalac neizostavno je dio svoje kolekcije presnimljenih kazeta posvetio teutonskom thrashu i velikom trojnom paktu Sodom/Destruction/Kreator i silama osovine AngelripperSchmier-Petrozza, a ovaj tjedan je Sodom sa svojim šesnaestim studijskim albumom ‘Genesis XIX’ razlog mojem napadu nostalgije. Sodom je u svojih četrdeset godina postojanja izmijenio postavu toliko puta da bi samo nabrajanje članova grupe bilo dovoljno da popuni cijelu kolumnu, s osnivačem banda Tomom Angelripperom kao jedinom konstantom.
Angelripper osniva grupu inspiriran očevima black metala Venomom (i sam naziv grupe je inspiriran pjesmom ‘One Thousand Days in Sodom’) kako bi prema vlastitom priznanju pronašao bilo kakav posao umjesto kopanja u lokalnom rudniku. Prve godine postojanja su i bile obilježene tipičnim blackmetalsko-sotonističkim zvukom na EP-u ‘In the Sign of Evil’ i debitantskom albumu ‘Obsessed by Cruelty’, da bi dolaskom gitarista Franka Blackfirea promijenili svoj zvuk u sad već prepoznatljivi politički anti-ratni thrash na albumu ‘Persecution Mania’ na kojem dobijamo evergrine kao ‘Nuclear Winter’i ‘Bombenhagel’, a i prvi pogled na Knarrenheinza, njihovu legendarnu maskotu sa gas-maskom. Njihov sljedeći album ‘Agent Orange’ bio je ujedno i njihov apsolutni kreativni vrhunac s pjesmama ‘Tired and Red’, ‘Remember the Fallen’ i ‘Ausgebombt’, i do današnjeg dana je ostao najprodavaniji album bilo koje njemačke thrash grupe.
Ubrzo nakon ovog albuma kreativni genij Blackfire prelazi u Kreator, a Sodom nakon protjerivanja thrasha u podzemlje nastavlja eksperimentirajući s death i groove metalom upitne kvalitete, da bi se na prijelazu milenija uspješno vratili ratnoj tematici s ‘Code Red’ i ‘M-16’. Nakon još stotinjak promjena sastava, prije par godina Blackfire ponovno stiže u band, i rezultat napokon možemo čuti na ‘Genesis XIX’, odličnom albumu koji bi svoje mjesto pri vrhu pronašao i u osamdesetima, a u dvije-dvadesetoj je definitivno najbolji thrash album godine. Intro ‘Blind Superstition’ u stvari je ponovno snimljena najavna glazba s njihovih turneja u osamdesetima, i lagano nas uvodi u tipičnu sodomovsku ‘Sodom & Gomorrah’, i jednostavno je nevjerojatno da je ovako očigledna tema svoje mjesto u diskografiji pronašla tek nakon četrdeset godina postojanja banda, i stoga je nužno smatrati je kao sastavnim dijelom ‘In the Sign of Evil’ EP-a.
Tom Angelripper i Frank Blackfire apsolutni su heroji Sodoma i legende njemačke metal scene, a u ovoj izgubljenoj beskorisnoj godini dali su nam najbolji thrash album i jedan od najžešćih metal albuma kako bi nas barem na trenutak izbavili iz našeg mentalnog zatvora
‘Euthanasia’ je čisti žestoki thrash iz ‘Persecution Mania’ faze. Naslovna ‘Genesis XIX’ je naravno referenca na biblijsko poglavlje koje opisuje uništenje Sodome i Gomore i priču o Lotu i njegovim kćerima, i kao stvorena je za uvertiru koncertnog nastupa kad se jednog dana napokon opet budemo smjeli bez bojazni znojiti u prvom redu do bine. ‘Nicht Mehr Mein Land’ jedna je od nekoliko stvari koja pokazuje virtuoznost novog bubnjara Tonija Merkela (nije u rodu s Angelom) i ponovno slušatelja vraća u mirne i utopijske osamdesete, a njemački tekst govori o svim nedaćama s kojima se današnja mladost svakodnevno suočava. Kad bi samo postojao vremenski stroj da nas vrati i trajno zaglavi u 1988., ‘Glock’n’Roll’ još je jedna žestoka numera koja uvodi u meni najdražu stvar na albumu ‘The Harpooner’, prepjev priče o Moby Dicku sa snažnim slejerovskim ‘Show No Mercy’ vibracijama.
‘Occult Perpetrator’ za temu uzima naš aktualni problem neprijatelja manjeg od zrna pijeska i neizvjesnu budućnost svijeta, posebno siromašne južne hemisfere. ‘Waldo & Pigpen’ je savršen flashback na ‘Agent Orange’ album i istinita je priča o dva američka pilota helikoptera u Vijetnamu. Album zatvara apsolutni thrash hit ‘Friendly Fire’, koji s obilatom količinom blastbeatova i žestokih riffova služi i kao najava budućeg pravca u kojem se Sodom planira kretati. Ova stvar će zasigurno biti i najdraža stvar na albumu mnogim old-school metalcima. Tom Angelripper i Frank Blackfire apsolutni su heroji Sodoma i legende njemačke metal scene, a u ovoj izgubljenoj beskorisnoj godini dali su nam najbolji thrash album i jedan od najžešćih metal albuma kako bi nas barem na trenutak izbavili iz našeg mentalnog zatvora. Svjetlo na kraju tunela još uvijek je samo mala bijela točkica, stoga sjedite doma, čuvajte zdravlje i odvijte Sodom do daske.