Sinoćnja, odnosno ranojutarnja drama u Biokovskoj ulici otvorila je pitanje koje nadilazi ovaj pojedinačni slučaj: što policija treba poduzeti kada građani prijave sumnjivo ponašanje koje, prema okolnostima na terenu, može upućivati na pokušaj kaznenog djela? Drugim riječima, čeka li se da šteta nastane ili policija ima obvezu djelovati kako bi se moguće kazneno djelo spriječilo prije nego što bude dovršeno?
Prema navodima stanara jedne zgrade u Biokovskoj ulici, oko 2 sata ujutro u garažnom prostoru zatečena su trojica nepoznatih muškaraca, stranih državljana, odjevenih u dugu robu, gaće i majice s kapuljačom. Stanari tvrde kako su se muškarci zadržavali oko parkiranih motocikala te s jednog pokušali skinuti zaštitnu inceratu. Upravo zbog toga posumnjali su kako je riječ o pokušaju otuđenja motocikla te su tri puta pozvali policiju.
Buku iz garaže prvi su čuli stanari. Kada su izašli provjeriti što se događa, ugledali su trojicu muškaraca kako se kreću oko parkiranih motocikala. Nakon što su shvatili da su primijećeni, osobe su se razbježale. No, tu noćna drama nije završila. Prema tvrdnjama stanara, isti su se muškarci tijekom noći vraćali čak četiri puta, zbog čega su stanari ostali budni sve do zore, čuvajući vlastitu imovinu.
Policija je, navode stanari, pozvana dvaput. I dvaput je došla na lokaciju. No, prema dojmu stanara, osim evidentiranja intervencije i činjenice da policijski službenici nisu zatekli osobe na mjestu događaja, nije uslijedilo konkretno postupanje kojim bi se pokušalo spriječiti moguće dovršenje kaznenog djela ili nastanak neke druge opasnosti.
Biti na lokaciji nije isto što i pokušati spriječiti kazneno djelo
Stanari tvrde kako im je na prvom izlasku policijskih službenika, nakon drugog telefonskog poziva i drugog pojavljivanja sumnjivih osoba, rečeno da policija ne može ništa jer osobe nisu zatečene, nije nastala materijalna šteta i ništa nije otuđeno. Prema njihovim riječima, policijski službenici pritom su se pozvali i na mogućnost da bi, ako bi krenuli u potragu za osobama i ako bi s njima došli u izravan kontakt bez dovoljno osnove, i sami mogli biti izloženi prijavama ili kaznenom gonjenju zbog uznemiravanja.
Takvo objašnjenje možda zvuči birokratski uredno, ali u stvarnom životu otvara ozbiljan problem: što kada okolnosti upućuju na to da je kazneno djelo možda već pokušano, ali nije dovršeno upravo zato što su stanari reagirali? I još važnije, što kada ista situacija ne nosi samo mogućnost krađe, nego i rizik od oštećenja tuđe stvari, sukoba, prijetnji ili ozljeđivanja?
Kazneni zakon poznaje pokušaj kaznenog djela. Članak 34. Kaznenog zakona propisuje da pokušaj postoji kada počinitelj s namjerom da počini kazneno djelo poduzme radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela. Kod krađe je pokušaj izričito kažnjiv, i to prema članku 228. stavku 5. Kaznenog zakona.
Naravno, policija ne može uhititi bilo koga bez osnove. Niti to itko traži. Ali ako građani prijave da su nepoznate osobe usred noći više puta ulazile u garažu, kretale se oko motocikala i pokušale skinuti zaštitnu inceratu s jednog od njih, tada se postavlja pitanje je li policijsko postupanje smjelo ostati samo na dolasku pred garažu i konstataciji da osobe nisu zatečene.
Jer biti na lokaciji nije isto što i pokušati spriječiti moguće kazneno djelo. U takvoj situaciji logična mjera ne bi bila samo dolazak pred zgradu, nego i obilazak šireg područja, pokušaj lociranja osoba, provjera okolnosti, prikupljanje obavijesti i procjena postoji li opasnost da se djelo dovrši ili da dođe do drugog kaznenog djela.
Dovoljno je, možda, bilo napraviti dva kruga krug policijskim vozilom oko Babinog kuka, proći Biokovskom, Mostarskom i Ulicom Iva Dulčića. Ne kao dijelom spektakularne akcije, nego kao osnovno postupanje usmjereno prema sprječavanju mogućeg kaznenog djela.
Zakon policiji ne daje samo ulogu zapisničara
Zakon o policijskim poslovima i ovlastima ne svodi policijski posao samo na naknadno evidentiranje događaja, što je u ovom slučaju bilo. Već u članku 1. stavku 2. propisuje se da se policijski poslovi i ovlasti obavljaju radi sprječavanja i otklanjanja opasnosti te u kriminalističkim istraživanjima. Članak 3. stavak 1. istog zakona među policijske poslove izričito ubraja zaštitu života, sigurnosti i imovine, sprječavanje kaznenih djela i prekršaja, njihovo otkrivanje te traganje za počiniteljima.
To znači da policija nije samo tijelo koje dolazi nakon što je motor već ukraden, vrata već provaljena ili netko već ozlijeđen. Policijsko postupanje ima smisla upravo onda kada može spriječiti da se šteta dogodi.
Kada okolnosti na terenu na to upućuju, zakon policiji daje i konkretne ovlasti: provjeru identiteta prema članku 30. stavku 1., prikupljanje obavijesti od osoba koje mogu imati saznanja o događaju prema članku 36. stavku 1., ali i davanje upozorenja i naredbi prema člancima 53. i 54. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima. Posebno je važan članak 54. stavak 1. točka 3., koji predviđa izdavanje naredbe radi sprječavanja počinjenja kaznenog djela i prekršaja, hvatanja počinitelja te pronalaženja i osiguranja tragova koji mogu poslužiti kao dokaz.
Zato pitanje nije samo je li policija došla. Pitanje je je li učinila ono što je mogla kako bi se moguće kazneno djelo spriječilo.
Ako ponovljeni ulazak nepoznatih osoba u garažu, zadržavanje oko motocikala i pokušaj skidanja incerate s motora nije dovoljan razlog za postupanje usmjereno na sprječavanje kaznenog djela, što onda jest?
Što da su bili naoružani?
Ovaj slučaj posebno je problematičan jer je odgovornost, barem u prvim satima, praktički prebačena na stanare. Oni su čuli buku, oni su sišli u garažu, oni su otjerali osobe, oni su ostali dežurati, oni su ponovno zvali policiju, oni su dočekali zoru pitajući se hoće li se muškarci vratiti i peti put.
No, što da su ti muškarci bili naoružani? Što da je netko od njih kod sebe imao nož, palicu ili drugo hladno oružje? Što da je netko od stanara, u pokušaju da zaštiti svoj motor ili motor susjeda, završio ozlijeđen? Bi li se tada govorilo da se čekalo da se dogodi “konkretno kazneno djelo”?
Jer te noći nije postojala samo mogućnost da se pokuša otuđiti motocikl. Postojala je i mogućnost da se situacija razvije u sukob, napad, ozljeđivanje, oštećenje imovine ili neko drugo kazneno djelo. Upravo zato policijsko postupanje ne bi smjelo početi tek onda kada je šteta već nastala. Sprječavanje kaznenog djela postoji upravo zato da se ne bi čekalo najgore. Valjda bi tako trebalo biti?
Policijska reakcija ili sprječavanje kaznenog djela?
U ovom slučaju možda je najvažnije razlikovati dvije stvari: policijsku reakciju i policijsko postupanje usmjereno na sprječavanje kaznenog djela. Policijska reakcija je dolazak na poziv. Sprječavanje kaznenog djela podrazumijeva konkretno postupanje kojim se pokušava otkloniti opasnost, prikupiti informacije, locirati osobe, provjeriti okolnosti i zaštititi imovinu.
Policija je došla. I što onda?
Prema navodima stanara, nakon dolaska nije uslijedilo postupanje kojim bi se pokušalo spriječiti da se sumnjive osobe vrate i da se moguće kazneno djelo dovrši. Između redaka, stanarima je poručeno: nismo ih zatekli na putu, nismo ih zatekli u garaži, ne možemo ništa.
Ali upravo je u tome problem. Policijski izlazak na teren ne bi smio završiti pukom konstatacijom da sumnjivih osoba u tom trenutku nema pred zgradom. Kada građani dvaput tijekom iste noći zovu policiju zbog osoba koje se vraćaju u garažu i kreću oko motocikala, pitanje više nije samo je li policija došla. Pitanje je što je nakon dolaska poduzela da se moguće kazneno djelo ne dovrši.
Kamera u blizini postoji, ali stanari neka sami traže snimku?
Dodatno je zbunjujuć i zabrinjava dio komunikacije koji se, prema navodima stanara, odnosio na nadzorne kamere. Na dobronamjernu sugestiju stanara da obližnja zgrada ima kameru te da bi se mogla zatražiti snimka i pokušati utvrditi identitet i kretanje sumnjivih osoba, navodno im je poručeno da policija to ne može učiniti, nego da snimku trebaju pokušati zatražiti sami stanari.
Ako je točno preneseno, takva poruka djeluje potpuno promašeno. Građani nisu istražitelji. Građani nisu ti koji bi trebali obilaziti zgrade, tražiti snimke, suočavati se s nepoznatim osobama i pritom još slušati upozorenja da i sami mogu biti tuženi ako s nekim dođu u izravan kontakt. Upravo zato postoji policija.
Otvorena garaža nije opravdanje
Treba reći i to da zgrada, prema navodima stanara, zbog neslaganja dijela suvlasnika nema garažna vrata. Pristup dvjema etažama garaže zato je olakšan. No ta činjenica ne može biti opravdanje za izostanak postupanja usmjerenog na sprječavanje mogućeg kaznenog djela. Otvoren pristup može povećati rizik, ali ne umanjuje sumnju da se netko u gluho doba noći ondje zadržavao s namjerom koja stanarima nije mogla izgledati nimalo bezazleno.
Ne do Bog većeg zla…
Sinoć su stanari Biokovske, prema vlastitim navodima, ostali budni do zore i sami čuvali garažu. Tek kad se razdanilo, vratili su se u stanove. Iza njih je ostalo pitanje koje nije samo njihovo, nego se tiče svakog građanina Dubrovnika: što napraviti kada vidiš da netko pokušava doći do tuđe imovine, a sustav ti poručuje da se zapravo ništa ne može dok šteta ne nastane?
Ako je to standard, onda sprječavanje kaznenih djela postoji samo na papiru.
A građani ostaju sami u garaži. Ne do Bog većeg zla…
