NI SNIJEG NI VJETAR GA NISU ZAUSTAVILI! Zlatkov uspon na najviši vrh Turske – Veliki Ararat

Dubrovčanin Zlatko Rajčević, član HPD Sniježnica, ispeo se na naj­viši vrh planine Ararat, ujedno i najviši vrh Turske – Veliki Ararat. Vječitim snijegom prekrivena vulkanska kupa na istoku Turske visoka je impresivnih 5137 metara. Prema legendi, Noina arka ​se nasukala na Araratu. Turci je drukčije zovu – Ağrı Dağı, što bi značilo ‘planina boli’ ili ‘planina plača’. Radi se o dijelom aktivnom vulkanu, a koji je trenutno u mirovanju. No, mogao bi opet ‘proraditi’. ‘Iskreno, mislio sam da se ugasio’, kaže nam Rajčević kojemu je Ararat odavno bio na listi želja.

Nije potrebno putovati ‘na kraj svijeta’
Inače, trebao je ići na drugo putovanje, u Peru te se ispeti na nekoliko vrhova. No, to se putovanje odgađalo neko­liko puta zbog neizvjesne situacije s ​koronavirusom u Južnoj Americi.

— Tražio sam zamjenu gdje bih mogao poći. Prijatelj iz Crne Gore s kojim inače znam poći na planinarenje, predložio je Ararat. Bila je to brza odluka, početkom kolovoza. Riječ je o nama relativno dostupnom vrhu, i nije potrebno putovati ‘na kraj svijeta’ – kazao je. Njihovo tursko iskustvo tra­jalo je desetak dana, od kraja kolovoza do same sredine rujna. Ovom pothvatu prethodilo je pripremanje papirologije i dugo putovanje iz Dubrovnika. Iz Tivta je išao za Beograd, iz Beograda za Istanbul, pa je trebao putovati dva sata leta do mjesta Van te dva i pol sata minibusom do mjesta Doğubayazıt koje se nalazi na 1600 metara nadmor­ske visine.

— Inače, na tom području, koje je tridesetak kilometara od granice s Iranom, žive Kurdi. Tijekom našeg putovanja tim dijelom, i prije dola­ska u kampove, prolazili smo kroz tri vojna punkta. Turska vojska kontro­lira to područje. Dakle, riječ je o tur­skom teritoriju, no tamo, kako sam i rekao, žive Kurdi, njih skoro 10 mili­juna. Nemaju svoju državu. U tom mjestu Doğubayazıt, mogu se vidjeti zgrade ograđene bodljikavom žicom. Rekli su nam da tu živi turska vojska – naglasio je.

​Što je to aklimatizacija?
Prvu noć prespavali su u hotelu u Doğubayazıtu. S 1600 metara kombi­jem su stigli na 2 tisuće metara nad­morske visine. S te su točke krenuli s hodanjem prema vrhu. Prvi dan su sti­gli do 3200 metara nadmorske visine gdje su postavili kamp. Drugog dana boravka u kampu morali su proći aklimatizaciju.

— Da bi se uopće prilagodio kasni­jim većim visinama, potrebno je odra­diti aklimatizaciju. Pošli bismo na 800 metara veću visinu, i vratili se na spavanje u šatore. Netko tko to gleda sa strane, rekao bi da je to gubljenje vremena, ali zapravo nije – dodao je. Treba istaknuti kako su ih na njihovom putu pratili konji i mazge koji su nosili dio njihove opreme, ali i kangal, sred­njeazijski ovčar. Služio im je za obranu od vukova i medvjeda, posebno za vri­jeme odmora u kampovima.

— Ne vjerujem da mogu nešto napra­viti medvjedu, već lajanjem upozo­riti na njegovu prisutnost. Također, čuvaju stada ovaca. Ogromne su veli­čine, dođe skoro kao mali konj. Bilo ih je nekoliko. Jedan je išao s nama čak do vrha i nazad – govori Rajčević pokazujući nam fotografiju kangala. ‘Ima sigurno sto kilograma, i stvarno je visok’. Priča dalje kako do 3000 metara nadmorske visine sve izgleda kao pustinja.

— Morali smo nositi marame zbog pijeska koji bi bio problematičan tije­kom vjetrovitog vremena. Zbog toga smo morali imati i kapi za oči – nagla­sio je naš sugovornik. Posebno fasci­nantne za njega bile su velike granitne ploče koje su vjerojatno nastale nekom prijašnjom vulkanskom aktivnošću. ‘Izgledaju kao ravna ploča, kao da su presječene laserom’, navodi.

50 Celzijevih stupnjeva razlike
Treći dan su išli u visinski kamp koji se nalazi na 4150 metara gdje u i prenoćili. Trebali su tu večer, već oko ponoća ići na uspon do vrha.

— No, bio je jaki vjetar te je vođa uspona sve odgodio i rekao je da ćemo probati krenuti u 8 ujutro, kada se malo smanji vjetar. Tada smo na i kre­nuli te smo izašli na vrh u jako lošim uvjetima – po snijegu, a puhao je vjetar od 75 kilometara na sat. Nismo htjeli odustali. Kad smo već tu došli, rekli smo – idemo se popeti. Zbog lošeg vre­mena, s vrha nisam ništa vidio. Kažu da je inače prekrasan pogled – kazao je kroz smijeh Rajčević. Krenuli su na uspon u kratkim rukavima na plus 30 Celzijevih stupnjeva, a nakon šest dana bili su u pernatoj jakni sa skijaš­kim naočalama i kapom na -20 Celzi­jevih stupnjeva. Na vrhu planine Ara­rat razvio je zastavicu sa znakom grupe ‘Tata je tata’.

​— To je super ekipa koja nesebično pomaže mnogim obiteljima s malom djecom, a u Petrinji su nakon potresa napravili doslovno čudo. Nažalost u prepakiranju stvari zastavica HPD Sniježnica je ostala u hotelu… Bez obzira na to ‘Nema nas đe ne dođemo’ – naglasio je.

Planina nam je dopustila da se popnemo
Govori nam da baš i ne voli čuti reče­nicu: ‘Osvojio je vrh’.

— Mi nismo osvojili vrh. Planina nam je dopustila da se popnemo. U odnosu na snagu prirode, mi smo zaista mali. Reći da smo je osvojili, to je po meni kriva informacija – rekao je. Inače, imali su dva vodiča koja su bila zadu­žena za organizaciju dana. Osim lošeg vremena, nisu imali velikih problema.

— Malo su se Kurdi na početku žalili da smo spori. Nevjerojatno koliko znaju. Troje ljudi se nije popelo na vrh, a oni su ih već prvog dana stavili na početak jer su rekli da radi njih grupa ide sporo. Jedan lokalac je rekao da se uspeo na Ararat preko 400 puta i već nakon prvog dana zna tko se može popeti, a tko ne. Fantastično nam je bilo kad su na tri tisuće metara iznijeli – dinje. Inače, to je njihovo nacionalno voće i imaju ih na njihovim tržnicama na tone – kazao je Rajčević. No, pri­znaje kako mu je problem bila hrana.

— Priprema se na drukčiji način nego kod nas. Njihova hrana je jako zači­njena i nisam naviknuo jesti to svaki dan. Pa sam zbog toga nosio naših domaćih narezaka, pašteta i juha u kesici – rekao je kroz smijeh.

Mt. Everest?
Govori nam kako je prije dvadeset godina počela njegova ljubav prema visinama i planinarenju.

— Sve krene od Srđa, Sniježnice, Sv. Ilije… Kasnije sam više htio upoznati Hrvatsku. Naime, postoji hrvatska planinarska obilaznica sa 75 kontrol­nih točaka, odnosno vrhova po Lijepoj našoj. To su najatraktivniji vrhovi koji se mogu obići. Na kraju sam prošao svih 20 područja u kojima se nalaze vrhovi, zbog čega sam dobio zlatnu značku – rekao je. S vremenom su ga počele vući veće visine. Do danas se uspeo na brojne vrhove u Sloveniji, Švi­carskoj, Italiji, a bio je i u Nepalu. No, kaže nam da nema ambicija za penjati se na vrhove preko 8000 metara nad­morske visine pa tako ni na Mt. Everest.

— Previše je fizički i financijski zahtjevno, a za popeti vrh preko 8000 metara treba biti odsutan od kuće barem tri mjeseca i imati jako puno sreće da se vratiš neozlijeđen – rekao je Rajčević.

Treba posložiti glavu i biti karakter
Upravo je fizička spremnost vrlo važna, ali na način da je fokus na izdržljivosti, a manje na eksplozivnosti, tj. brzini kaže.

— Tu se radi o tome da tijelo ima što veću izdrživost u drukčijim uvjetima. Na visinama preko 4 tisuće metara, jako se sporo hoda zbog nedostatka kisika. Prilikom uspona na visine preko 4000 metara, često se javljaju simptomi jake glavobolje, kratkog daha, nedostatka sna, povraćanja i dijareje. Kad me netko pita: ‘Kako ti je preko 4 tisuće metara?’, kažem da to izgleda kao da imaš gripu, pa te netko istjerao vani i rekao: ‘Hodaj!’. Treba dosta dobro posložiti glavu i biti karakter. Imam dosta prijatelja koji i dalje pate od nadmorske visine, što dovodi nekad i do povraćanja. Najviše odustajanja se događa zbog toga što netko nije usredotočen na cilj. Dogodi se stvarno da dođeš do neke točke i kažeš: ‘Što meni ovo treba, ne mogu više’ – ističe Rajčević koji je vječito u nekom điru, samostalno, s prijateljima ili sa psom, no prije samog odlaska, potrebno je biti u nešto jačem penjač­kom ritmu.

— U planinarskom žargonu se kaže da osoba mora biti ‘upenjana’, odnosno da mora stalno negdje ići. Znam poći po 2–3 puta dnevno na Srđ. Također, znao bih poći na ture po cijelom Gradu, duge i do 18 kilometara, a trudio bih se držati tempo od 5–6 kilometara na sat – navodi Rajčević kojemu planina donosi unutarnji mir.

— Nema signala na mobitelu, s plani­nom nestaje ona užurbana svakodne­vica. Na taj način punim baterije. Radi se o nečemu što je korisno za tijelo, kon­stantno se boravi na svježem zraku, a uz to se dobiva smirenost koju dosta cije­nim – rekao je Rajčević. Želimo mu još puno zanimljivih uspona!

​ZNALO SE DOGODITI… Strah ili razum?
Netko kaže strah, netko kaže razum. No, straha mora biti. On donosi koncentraciju. Samo što ga se mora suz­biti. Potrebno je zapravo imati kontrolirani strah, kako bi se moglo procijeniti koliko je nešto opasno. Srljanje prije ili poslije vodi u neku drugu vrstu opasnosti. Znalo mi se dogoditi da osjetim strah kad nisam spreman. Treba biti ‘upenjan’, jer nema onda tog straha. Onda se zna što treba raditi.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 15. rujna 2021.