I ove godine Patrick Rafaniello odlučio je posjetiti ‘svoj grad’, Dubrovnik, kako će uvijek reći. Pat je porijeklom iz Župe, a Dubrovnik iznimno voli. Toliko da mu je posvetio i pjesme!
No, Patrickova priča nije stala u gradu, već ide sve do Švicarske, gdje trenutno živi i radi sa svojim bendom neuobičajenog imena – Gonoreas, gdje se po samom imenu zaključuje kako se radi o žestokom metal bendu. No, u razgovoru s Patrickom ne možete se oteti dojmu kako je teško zamisliti nasmješenog mladića kao basista retro metal benda koji ‘divlja’ po stageu. Stoga smo ga zamolili da nam otkrije svoju priču u kojoj centralno mjesto ima – upravo ljubav prema Dubrovniku.
Kako je počeo tvoj glazbeni i životni put?
Moj glazbeni put počeo je u bendu prije Gonoreas, koji nažalost više ne postoji. Tamo sam pjevao i svirao gitaru, a sad sviram bas. Bio sam veliki fan benda i kad sam saznao da je član Gonoreas, Damir iz BiH, lako smo se ‘našli’. Gonoreas se umalo raspao kad su me pozvali da radim s nijma, sviram bas, kojeg dotad nikad nisam svirao. Nisam znao niti bubnjara niti drugu gitaru, ali smo se dobro ‘kliknuli’, a meni osobno bio je sam svirati u nekom metal bendu. Naravno, ne slušam samo metal, ma tko bi po cijele dane slušao samo metal. Realist sam i svjestan sam kako je ovo samo hobi, da se malo zaradi i sve to odmah troši na ‘merchandize’, promocije i to. No, uvijek se malo sanja… Glazba mi je najiskrenija stvar u životu. Ponio sam gitaru u Dubrovnik kako bih se inspirirao od starog grada, pripremam se…
Na koji način stvaraš pjesme, i otkud pjesme o Gradu u jednom metal opusu?
Moram priznati da nisam neki tekstopisac, znam dobro pisati melodije, pogotovo lagane stvari, za sve ostalo tu je Damir ‘specijalist’. Toliko sam zaljubljen u Dubrovnik da nemam druge ideje nego pisati tekstove o njemu, toliko ima lijepih, no i ružnih stvari, da bih mogao napuniti cijeli album o Dubrovniku. Recimo, pjesma Red Horizon priča o požaru 2006., ili 2007. kad je gorilo u gradu. Still in my heart je metal rock balada posvećena gradu, a svi misle kako sam je posvetio curi. To jest ljubavna priča između grada i mene, mi smo oduvijek dolazili u Dubrovnik, od rođenja. U toj pjesmi sam napisao kako sam se osjetio u gradu prije rata, za vrijeme rata i iza rata. Zato je ‘still in my heart’, ‘još uvijek u mom srcu’. Ne pričam o nikakvoj curi, pričam o Svetom Vlahu! (smijeh). No, o tome znaju samo ljudi u gradu… Ne razumijem kako Dubrovnik nije mjesto za inspiraciju.
Otkrij nam zašto ime Gonoreas, nešto tako žestoko?
Ne znam zapravo. To bi trebao reći gitarist, budući da ja nisam od početka u bendu. No, ovako – bend postoji već 20 godina i oni su imali 14 godina kad su ga osnovali i tražili ime. Naravno da nisu imali pojma valjda ni što to znači, bilo je bitno pronaći ime koje zvuči ‘agresivno’ i pomalo teško. Sad svi znamo što je to, ali predugo već radimo pod tim imenom da ne bi bilo dobro promijeniti ga. Svi nas u Švicarskoj znaju pod tim imenom, pa eto… Ostalo je tako. Ali uvijek moramo pojašnjavati. Uostalom ima jako puno glupih imena u metal svijetu (smijeh).
Unutar dvadeset godina imali ste jako puno svirki i u Hrvatskoj. Kakve su razlike u koncertima i publici?
Pa, Švicarci su jako mirni ljudi. Kad sam svirao prvi put, imao sam dojam, i ne mislim ovo negativno, kao da se huligani tuku u prvom redu. Naime, Švicarci znaju poluditi, ali oni na početku koncerta više gledaju, kakav smo bend, kako zvuči… A izvan Švicarske ljudi imaju više energije, no polude i oni.
Čini se kako vam je kao bendu ipak najveći uspjeh odlazak u Japan?
Ove godine smo imali kratku turneju kroz Tokio i još uvijek mislim da sanjam kad pričam o njoj. Bili smo 6,7 dana i trebali smo odsvirati tri svirke, međutim na jednu nam je pjevač zakasnio pa smo otkazali prvi koncert. Malo smo se loše informirali pa je Brazilac na kraju ipak morao imati vizu (smijeh). Taj prvi koncert trebao je biti unplugged, ali eto, ma ispalo je dobro. Grad je lud! Mi, mali bend iz Švicarske, putuje za Tokio. Pa zna se kakva je japanska scena, počelo je s Made in Japan, pa Blind Guardian i Tokyo Tales, ma svi su bendovi nekako težili ka live albumu u Tokiju. Japan je Japan, a što se tiče heavy metala, to je svijet za sebe. Nije nigdje tako. Mi smo tamo odsvirali i ljudi su znali sve pjesme napamet. Jedan je i plakao, nije otvorio oči, nosio našu majicu, snimao… Ma da se naježiš! Još uvijek ne percipiram da smo bili tamo, a snimili smo i live album i mi. Ima i DVD! Mislim da smo jedan od prvih švicarskih bendova koji je svirao u Japanu. Radilo se o malom, ali prepunom i svojevrsnom kultnom prostoru.
A Dubrovnik?
Ove godine planirali smo svirati i u Dubrovniku, no nekako nije došlo do toga. No iduće godine sviramo sto posto, možda Orsula ili tako nešto. Možda Puntižela?
Imate li ‘fanove’ koji su s vama od početka?
Da, imamo! Neke stare fanove smo izgubili nakon što smo promijenili pjevača, no zato smo dobili nove. Ali u principu, postoje ljudi koji su s nama od početka. Pa nismo mi Van Halen da pošto poto ostajemo u istoj postavi od početka. Ako više ne uživaš u poslu, moraš prestati ili zamijeniti stvari. Tako da smo ostali svirati, no s novim članovima, želimo još svirati. S novim pjevačem imamo jedan album, ali spremamo se snimati nešto novo.
Tko se krije iza žestokog imena?
Sa svih strana svijeta!
Bend Gonoreas čine gitarist Damir Eskic, basist Pat Rafaniello, bubnjar Stefan Hösli, vokal Leandro Pacheco, a do nedavno s nijma je djelovala i druga gitara, Larissa Ernst.