Postoje priče koje ne treba puno objašnjavati. Dovoljno ih je pročitati i pustiti da nas podsjete koliko ljubavi stane u jedan odlazak i jedan novi početak.
Ovu divnu priču Azila Dubrovnik prenosimo u cijelosti:
Postoje odlasci koji slome srce. I postoje dolasci koji ga, komadić po komadić, ponovno sastave. Simba ima šest godina. U azil nije stigao zato što ga netko više nije želio. Stigao je jer je čovjek kojeg je volio umro. I odjednom je ostao bez svega što je poznavao. Bez svog čovjeka, svog doma i života koji je poznavao.
U azilu je čipiran, cijepljen, kastriran i fotografiran. Onda smo čekali da vidimo hoće li se netko javiti. I jesu neki. Ali rekli su da im je prestar. A mi smo mu rekli da se samo mora još malo strpjeti s nama i da će sve biti kako treba.
I dok smo čekali, otvorila su se jedna druga vrata. Iza njih je bila obitelj koja je i sama znala kako izgleda praznina nakon gubitka. Njihova voljena labradorica Dona preminula je i ostavila ono bolno prazno mjesto koje poznaje svatko tko je ikada istinski volio psa. I čini nam se da neke priče jednostavno pronađu put jedna do druge.
Dona im je ostavila ljubav koju više nisu imali kome dati. A Simba je ostao s ljubavlju koju više nije imao kome dati. I tako je jedan gubitak susreo drugi. Ne da ga izbriše. Niti da zamijeni one kojih više nema. Nego da iz dvije tuge ponovno napravi nešto lijepo.
Na fotografiji Simba stoji ispred vrata našeg azila, uz svoja dva dječaka. Samo što ovo više nisu vrata iza kojih ostaje. Ovo su vrata kroz koja odlazi. Kući. Sretno, Simba.
Vjerujemo da vas tamo negdje odozgo gledaju tvoj čovjek i njihova Dona. Da vide kako si ponovno pronašao svoje ljude. Kako su oni, nakon što su morali pustiti nju, pronašli tebe. Da vide ova dva dječaka ponovno sretna i da znaju da ćeš uz njih živjeti beskrajno voljen. I možda su sada mirni i sretni. Jer nakon dvije velike tuge, vi ste pronašli jedni druge. Jer ljubav, čak i kad nekoga izgubimo, uvijek nekako pronađe put da nastavi živjeti.
