Pred tjedan dana nova je Vlada dobila povjerenje Sabora.
Najveću buku podiglo je imenovanje nove ministrice kulture. Nikada ne bih očekivao da će Nina, onako tiha kakva jest, izazvati takav prijepor u javnosti. Ruku na srce, nije problem u njenom imenovanju nego u Hasanbegovićevom neimenovanju, koji je odjednom, ničim izazvan postao nekakav jamac opstojnosti hrvatske kulture. Više puta sam napisao da vjerojatno nije bilo lako zvati se Zlatan Hasanbegović i odrastati u Zagrebu ranih devedesetih iz kojih ovaj kao da nikada nije izašao. Tu i tamo mu se ovih dana omakla poneka duhovita izjava, ali njegovo nezadovoljstvo i lice neveselo bivalo je sve više vidljivo kako je njegovo neimenovanje postajalo sve izvjesnije.
Pitam se što je to Hasanbegović želio nastaviti u novom mandatu? Razbucao je nekoliko povjerenstava, smijenio šeficu povijesnog muzeja, proveo nekoliko nadzora i nalaze objavio u zadnji tren na webu? No sve ovo je nadzor, kontrola, represija. Nema tu ničeg novog. Što je pokrenuo? Koje je nove projekte započeo? Za koliko se povećanje sredstava namijenjenih kulturu u državnom proračunu izborio? Odnosno za koliko bi se povećanje izborio?
Pristao je na sve što mu je Karamarko nametnuo: na mizerna sredstva i još mizerniji status kulture. Ne vidim zašto bi očajavali i bunili se zbog njegovog neimenovanja iskreni konzervativci kojima je istinski stalo do hrvatske kulture. A vidio sam svakakvih izjava zadnjih dana: od izdaje, tvrdnji da je Plenkoviću vladu sastavljao Pupovac do rezanja stranačkih iskaznica i poziva na prosvjede. Uvijek mi kod ovakvih stvari zazvoni Göringova izjava ‘kada čujem riječ kultura posegnem za svojim Browingom’. Nisam siguran da je to Göring ikada izgovorio, ali znam da je rečenica prvi put izgovorena u Johstovom ‘Schlageteru’. Odnosila se na njemačku kulturu a može se primijeniti i kod nas.
Zoran Pucarić