Našim sugrađanima, posebno onima mlađima, koji vole dobru glazbu i sjajan provod ime Mira Ćuzulana nije strano. Ovaj DJ već godinama gradi svoj renome puštajući dobru glazbu u Klubu Lazareti, i to na nekoliko različitih slušaonica i plesaonica. Popularni DJ Miro za DuList priča o svojim prvim glazbenim iskustvima, ulozi u nastajanju benda Silent, omiljenim bendovima te poslu DJ-a najprije u Udruzi mladih Orlando, a potom i u Lazaretima.
Kako je sve počelo?
Na samom početku moram se zahvalit mojim dragim roditeljima što su uočili i iskoristili moj glazbeni talent još od malih nogu. Dakle, najstarije sjećanje koje imam je da sam kao dijete imao običaj na stolicu postaviti razne predmete sa različitim zvukovima i s ubranim štapima po njima lupati u ritmu glazbe s radija ili TV-a. Jednog dana sam na kiosku kod Doma zdravlja ‘snimio’ mini sintisajzer koji mi je kao djetetu zanimljivo zvučao, a nije bio skup. Roditeljima sam rekao da mi treba lova za zadaće ili nešto slično i kupio sam sintisajzer. Kada su vidjeli kako im mali barata crno-bijelim tipkama, odmah su odlučili upisati ga u Umjetničku školu Luka Sorkočević u Dubrovniku.
Što si svirao u glazbenoj školi i koliko dugo si je pohađao? Sjećaš li se profesora, učenika?
Od instrumenata sam od prvog dana navijao za bubnjeve jer mi je to bila prva ljubav. Ritam mi je jednostavno bio u krvi. Ali roditelji su inzistirali na gitari ili harmonici. Kao kompromis našli smo se na klaviru, iako, oni su tim ishodom bili zadovoljniji od mene. U glazbenu školu sam išao od 1992. do 1997. godine. Naravno da se sjećam profesora. Ipak se radilo o nekoliko godina, ne mjeseci. Profesorica klavira mi je bila Marija Antić. Stroga, ali principijelna profesorica, ‘old school’ rekao bih. Profesorica zbora mi je bila Maja Marušić, dugogodišnja profesorica zbora u Umjetničkoj. Ako se ne varam, još uvijek je tamo. S Majom je bilo vremena i za šalu, ali kad se radi onda se radi kako treba. Nikada neću zaboraviti sate i sate tehniciranja disanja i pravilnih tonova. Ako je bilo potrebno, potrošila bi i većinu školskog sata samo na te vježbe, samo da se napravi kako je ona zamislila. Nerviralo nas je tada, ali tek kasnije si zahvalan i poštuješ to. Profesorice solfeggia su se izmjenjivale zbog porodiljnog, ali većinu vremena je bila Mirna Barbić. Mislim da me iznimno simpatizirala iz nekog razloga, jer često sam zaboravljao pisati domaći rad, a ona mi je to konstantno opraštala. S Mirnom smo zadnju godinu-dvije sat solfeggia započinjali sa svirkom. Svatko bi na svom instrumentu izveo ono što trenutno radi. I to je bilo baš fora. Sjećam se čak i nekih učenika koji su sa mnom dijelili koncertnu dvoranu tih 90-ih i još se pozdravimo kad se sretnemo: Helena Drašković, Ljudevit Orešić, Ivana Jelača, Mirta Čebulc, Vicko Rakiđija…
Kako je pukla ljubav? Gdje si nastavio?
Nije zapravo pukla u pravom smislu te riječi, već sam došao u neke godine kad sam smatrao da samostalno mogu odlučivati i u trenutku sam jednostavno odlučio da klavir više nije ono što želim. Iako zapravo nikad nije baš ni bio, ali eto, prisilio sam se. Svi su mi govorili da će mi biti žao, da malo razmislim, a profesorica Mirna je čak zvala mog oca ne bi li se predomislio. Tad sam se okrenuo više nogometu, filmovima i nekim drugim hobijima. Pubertet me već dobro pucao, a đirevi u tom razdoblju života dolaze i prolaze. Tako da je poglavlje s umjetničkom školom definitivno završilo. Što se samog sviranja tiče, tih kasnih 90-ih i ranih 2000-ih nisam ništa od instrumenata svirao, ali redovito sam bio zadužen za slaganje kompilacija ili DJ-anje za neke školske događaje ili privatne zabave. U kućnoj kolekciji su se uvrštavale na stotine kaseta i CD-ova, a meni bliski ljudi će se sjetiti i kako mi je izgledala soba. Kao videoteka, samo što su osim VHS-a tu bile i radio-kasete i CD-ovi. Naravno, moji su šizili oko toga uporno mi govoreći da mi se soba pretvara u skladište. Ali ne možeš ti tek tako protiv ljubavi pa tako ni protiv one prema glazbi.
Koji su ti bili uzori, što se slušalo?
Eh, to je priča za sebe. Nema što nije prošlo kroz moj kazetofon i CD player. Ranih devedestih sve je krenulo s ‘dance’ glazbom. Tad su na sceni bile aktualne grupe poput La Bouche, Snap!, Ace of Bace i slični i to su mi zapravo bile i prve kasete u kolekciji. Na njih sam nadovezao nešto progresivniji Prodigy, Chemical Brotherse i Fatboy Slima koji su mi i dan danas među omiljenima, a potom i ostale podžanrove dance glazbe. I to je potrajalo većinu 90-ih. Sa smrću 2 Pac-a i Notorious B.I.G.-a uhvatio me neki hip-hop đir. Nije to dugo trajalo, ali te 1996. i 1997. izvrtile su se west-coast legende poput Dr. Dre-a, Snoop Dogga (tada Snoop Doggy Dogg-a), Warren G-a, Coolia… i naravno spomenutih preminulih. U srednjoj školi početkom 2000-ih ekipa s kojom sam se družio je preferirala žešći zvuk, a kako kažu ‘s kim si takav si’ i mene su spopali tvrđi i teži zvukovi. Pustila se kosa, zadnje lipe su se trošile na metal majice i koncerte, a diskografije Metallice i Iron Maidena su bile obavezno štivo. Našli su se tu naravno i Black Sabbath, Judas Priest, AC/DC, Gunsi i mnogi drugi. To je bila faza koja je trajala nekih 4-5 godina. I onda sam se malo smirio. Što se glazbe tiče, jer sam inače uvijek miran. Dobio sam recepcijski posao, morao se ošišati, a glazbeni život su mi okupirali trip-hoperi i chilleri poput Massive Attack, Air, Portishead, Moby, Morcheeba, Zero 7 i drugi.
I onda je došao taj famozni Silent?
Tako je. Uslijedilo je vrlo posebno razdoblje mog glazbenog života. Krajem 2005. godine upoznao sam dva osebujna lika. Sanina Karamehmedovića Sanča i Davora Čupića Čupka. Oni su kao nešto znali na gitari, ja sam kao nešto imao talenta za ritam i odlučismo formirati band. Čupko na vokalu i ritam gitari, Sančo na glavnoj gitari, a ja na bubnju i pratećem vokalu. Ali što s basom? Sančo se sjetio i pozvao brata Tibora Karahmedovića Tibija koji je isto nešto sviruckao da nam se pridruži kao basist. Ubrzo su Tibi i Sančo zamjenili uloge na gitarama, Tibi je preuzeo i glavni vokal, a Čupko je podebljao cjelokupni zvuk dodatnim pratećim vokalom. Ubrzo smo ubacili i violinu (Magda, kasnije Lorena) i klavijature (Iva, kasnije Daniel). Ja sam napisao glazbu i tekst za par engleskih stvari, Sančo za par hrvatskih i sve je teklo baš kako smo i zamislili. Jedino smo s imenom kasnili jer su se zakazali prvi koncerti, a mi nismo imali ideje kako se zvati. Onda je meni palo na pamet Silent Noise, ali Sančo je inzistirao da pojednostavimo i izbacimo taj ‘noise’ i nastao je Silent. Promjenili smo tri prostora za sviranje (kantina kod Stare bolnice, kuća na Bosanci, zgrada u Kuparima), napisali 15-ak demo stvari koje smo sami snimali u Kuparima, dijelili pozornicu s mnogim gradskim i regionalnim bendovima i odradili na desetke koncerata od početka 2006. do kraja 2009. Još uvijek čuvam te meni zlata vrijedne demo snimke i snimke nekih koncerata. I onda kako Nelly Furtado pjeva ‘All good things come to an end’. Nekoliko faktora dovelo je do toga da smo se morali razići. Ja sam upoznao svoju sadašnju suprugu Sanju kojoj sam, osim glazbi i nogometu, posvetio većinu svog vremena, završavao sam studij Menadžmenta u turizmu, radio na recepciji u tri smjene, kasnije u špediciji, gdje sam i dan danas, te je pomalo nestalo to vrijeme, ali i volja za svirkom. A tadašnji Silent to nije zaslužio. Uz navedeno, oni su donijeli odluku o seljenju benda u Zagreb zbog studija. Ostali smo u dobrim odnosima, ali hej, ja ode iz benda a oni se probiše kao Silente. Pametnom dosta. Šalim se, ali iznimno mi je drago što su uspjeli ostvariti svoje ciljeve, snimili dva studijska albuma, napunili mnoge koncertne dvorane i što sam i ja na neki način bio početak te priče.
Nisi imao vremena za bend, ali si onda stigao DJ-ati?
Ah, što reći? Čini se da je ipak ostalo nešto slobodnog vremena odlaskom iz Silenta i morao sam se na neki način glazbeno izražavati. Negdje 2008. ili 2009. u dogovoru s Denisom Vegom i Klubom Orlando, koji su tad već godinama održavali vrlo popularni program Sound of ’80s, došao sam s idejom da se u njegovu slušaonicu u jednom satu ubacim s glazbom koja mi je obilježila najranije djetinjstvo – dance 90-ih. I to je ispalo super. Na svakoj slušaonici 80-ih od 1 do 2 poslije ponoći ja bih uletio s 90-ima, donio nešto drukčije, razbio već standardni zvuk 80-ih i dodatno rasplesao publiku. Malo po malo, odlučili smo da to jednostavno postane zabava pod nazivom ’80s vs. ’90s i s tim projektom smo godinama gurali u Lazaretima. Osim toga, u Orlandu sam 2009. osmislio i započeo te kasnije u Lazaretima nastavio s dodatne dvije slušaonice. Jedna je ‘History of Rock’, koja obuhvaća raznoliku domaću i stranu, staru i novu, te klasičnu i indie/alter rock glazbu. A druga slušaonica je ‘Top of the Pops’, koja obuhvaća razne pop i r’n’b plesnjake od 80-ih do današnjih svjetskih hitova. Ljudi su to prepoznali, slušaonice su dobro posjećene i evo to ide uspješno već punih sedam godina. Jer, gdje ti danas možeš vani drmati bokovima na jedan r’n’b klasik ‘Bootylicious’ od Destiny’s Childa ili headbangati na jednu legendarnu ‘Even Flow’ od Pearl Jama? Ja mislim nigdje. Zato, kako tko preferira, tu su za vas ‘History of Rock’ i ‘Top of the Pops’ redovito u Lazaretima. Osim toga, u suradnji s Vegom već neko vrijeme uspješno održavam slušaonicu ‘Balkan Rock Night’, kad se može čuti isključivo rock glazba iz cijele naše regije i svih razdoblja. A uz to jednom godišnje ubacim i program pod nazivom ‘Oldies but Goldies’, slušaonicu posvećenu legendarnim rockabilly klasicima 50-ih i 60-ih.
Moglo bi se zaključiti da danas više nisi određen žanrovski?
Otprilike. Svašta sam prošao i nema više pravila. Volim poslušati nova izdanja dragih mi bendova Muse ili Arctic Monkeys, nekad se volim opustiti uz klasiku, nekad razdrmati uz ploču ‘Heaven And Hell’ od Black Sabbatha, a redovno pratim što se događa na aktualnim top listama. Ovisi kako me ‘pukne’. Naravno, ne propuštam niti Bubamarca od Arsena Dedića jer kad imaš dijete naučiš i sve dječje. Šalu na stranu, ali kad si u tom poslu moraš biti svuda pomalo. Sigurno je da se u svemu nađe nešto što vrijedi.
Kako si danas okupiran i koji su planovi za dalje?
Uz dugogodišnju rezidenciju u Lazaretima s već spomenutim programima, s vlastitom glazbenom opremom redovito surađujem i sa dubrovačkim hotelima i agencijama, a ljudi me kontaktiraju i za svoje privatne događaje, kao što su godišnjice, rođendani, momačke, svadbe… Mislim da su prepoznali da nisam glazbeno ograničen i da ću se uklopiti u njihove ideje i želje. Kod svakog eventa inzistiram na određenim smjernicama što se tiče glazbe, jer ljudi su različiti i različite glazbene želje imaju za svoje događaje. Stoga, ako mi netko kaže da na listi želi primjerice ‘Highway to Hell’ od AC/DC-a automatski znam da će tu proći i recimo ‘Sharp Dressed Man’ od ZZ Topa. Ali mislim da to ne može svatko jer jednostavno moraš voljeti to, aktivno pratiti i općenito – biti posvećen tom poslu.