Druge šanse i nove prilike definitivno postoje, a u petak, 23. travnja objavljena su dva albuma koja to i dokazuju. ‘Sweep It Into Space’ američkih indie-rock heroja Dinosaur Jr. peti je album benda otkada su se 2005. posve iznenađujuće ponovno okupili u powerhouse postavi izvornog trija i ujahali u razdoblje novih kreativnih vrhunaca. Sada su Jay, Lou i Murph prevalili 15. obljetnicu nove reinkarnacije benda što je trostruko dulje razdoblje nego što je ta ista, utjecajna, postava bila aktivna u drugoj polovici 80-ih. Miljama daleko, zagrebačka institucija zvuka, grupa Mayales, objavljuje svoj treći post-reformacijski album, drugi u sada uvriježenoj autorskoj postavi koju predvode Petar Beluhan, Vlado Mirčeta i Luka Geček. Nakon Porinom ovjenčanog rock albuma godine (‘Simbol za sunce’, 2017.) Beluhan, kao idejni začetnik i svojevrsni voditelj projekta, odlučio je zadržati uspješnu formulu pa su kao svirači i koproducenti ponovo angažirani studijski znalci Jura Ferina i Pavle Miholjević, članovi zamrznutog Svadbasa. Bez obzira na repete, friško objavljena ‘Domovina’ nije indigo preslika uspješnog prethodnika, nego dodatno produbljuje avanturu na koju se bend hrabro otisnuo još od kada su se 2012., nakon 12 godina, vratili s prigodno nazvanom ‘Dvojkom’.
Iako im se začeci vezuju uz 1992. godinu za Mayalese se zapravo šire čulo 1996. kada bend ostvaruje uspjeh singlom ‘Mogu i sama’ koja je dijelom kultne kompilacije ‘Lagano Lagano’ (Aquarius Records). Na zagrebačkom asfaltu počela je ozbiljno tinjati nova jazz fusion i latin scena, a zahvaljujući upravo viziji Petra Beluhana ista je materijalizirana u festival i spomenuti kompilacijski album, koji uz Mayalese okuplja grupe poput Flexible Frame, High Class Family, Cubismo i The Bastardz, čiji je uspjeh s pjesmom ‘Tvoja ljubav’ (Porin za debitanta godine 1996.) pogurao razvoj scene. I sam album se omastio s dva Porina, a oba su pošla u ruke Cubismu. Taj bend se, naime, u mladoj demokraciji brzo prometnuo u senzaciju, a svi su u drugoj polovici 90-ih, činilo se, brijali na salsu i latin jazz. Album je pratila ‘promiješana’ verzija (remikse između ostalih potpisuju Eddy Ramich i Zvonimir Dusper) da bi se pokretu uskoro priključila zvučna imena poput Jinxa, pa čak i Dina Dvornika, tada već veterana. On je suradnjama sa Songkillersima i govornim upadicama začinio dvostruki nasljednik albuma ‘Lagano lagano – dvije godine kasnije’ (1998.). Mayalesi su se na toj ploči predstavili s romantičnim pop jazz komadom ‘Od ljubavi’, za mnoge i danas njihovom najomiljenijom pjesmom. Iduće godine napokon izdaju prvijenac ‘Svima želim raj za sve’. Ustalio se autorski dvojac Petar Beluhan-Vlado Mirčeta (gitara), a vokalne dužnosti vješto preuzimaju njihovoj publici već dobro poznati Valerija Nikolovska i Kristijan Beluhan. Od šest nominacija za Porin 2000. godine uspijevaju uzeti tek jedan kipić da bi nakon nastupa na dodjeli nagrada u Makarskoj prestali biti svirački aktivni. I dan danas u intervjuima Petar Beluhan zna ponosno, ali i pesimistično govoriti o toj diskografskoj nagradi, a njegove riječi mogu se pretvoriti u formulu – što više Porina, to manje svirke.
Zbog tog albuma koji je osvojio srca mnogih ljubitelja dobrog zvuka (šira popularnost nepravedno im je nekako uvijek izmicala) povratak Mayalesa na scenu željno se iščekivao, ali kako su godine prolazile, nade su jenjavale. Na sreću Beluhan i Mirčeta nikad nisu prestali stvarati, a uz pomoć kuratora i producenta Coca iz Jinxa glazbenu javnost ugodno je iznenadila nova faza u radu benda. Ovaj put dužnost vokala i frontmena preuzeo je Petar, čija specifična boja glasa pristaje novom zvuku. Mayales 2.0 više nije bio isti bend – funk, soul, acid-jazz i drum’n’bass davno su iščezli, ali ne sjećam se da se itko bunio. Album obiluje sofisticiranim pop zvukovljem i donosi im čak tri Porina. Psihodelični rock i soul, suvremen koliko i retro, uz izlete u indie-disco i pop, dominirali su materijalom na ‘Simbolu za sunce’, dok upravo objavljena ‘Domovina’ ta stilska stremljenja dodatno oplemenjuje. Poletni prvi singlovi slušatelje nisu mogli najbolje pripremiti na gitaristički prilično eksplozivni početak albuma niti na epske momente poput ‘Divlje pastrve’, koja se u svojih šest minuta dotiče Pink Floyda i recentnih Pearl Jam, uspijevajući u miks ugurati i flamenco handclapse te gitarsko fraziranje Beatlesa. Od ostalih favorita nameću se gruvastične i mračne ‘Stop’ i ‘Sinovi’, kao i nešto nježniji trenuci – ‘Montreal’ s kantautoricom Mary May kao glavnim vokalom i završna ‘Adio galioti’. Mayales su u 3.0 inačici realizirali svoj najupečatljiviji studijski uradak, ujedno postajući punokrvnim bendom umjesto ‘samo’ kolektivom otvorenim za talentirane suradnike.
Foto: Facebook mayalesbend