Božena Missoni, vlasnica Ateliera B u Čokolinu u kojem se bavi izradom odjeće po mjeri, modnih dodataka te prenamjenom i recikliranjem tekstila, ovog je ljeta odlučila djecu odmaknuti od ekrana i približiti im – kukice i konac. U svom je ateljeu pokrenula školu kukičanja za najmlađe, a nakon mjesec dana prve su polaznice završile svoje torbice, narukvice, ogrlice i druge male projekte. Za Boženu je to puno više od hobija – želi djeci približiti ručni rad i tradicijske vještine koje, kako kaže, polako nestaju
– Nisu znale ni držati kukicu u ruci – govori nam Missoni dok pokazuje radove svojih najmlađih polaznica. Danas je već sasvim druga priča. Nakon mjesec dana, tj. pet ponedjeljaka, djevojčice iz njezine ljetne škole kukičanja završavaju svoje prve male projekte, a iz ateljea u Čokolinu izlaze s diplomama i, čini se, poprilično ozbiljnim interesom za ručni rad.
Sve je počelo od najosnovnijih poteza. Učili su kako držati kukicu, kako napraviti prve petlje i kako od nekoliko jednostavnih poteza doći do nečega što zapravo mogu ponijeti kući. Radile su narukvice, brodiće, zmajeve, ogrlice, a najviše su uživale u izradi – torbica.
– Svaki put bude neki novi projekt. Na početku sata uvijek ponovimo ono što se radilo na prošlom satu, pa pođemo korak dalje i napravimo nešto s čime su one na kraju sata sretne i zadovoljne – priča Božena.
Zašto baš djeca?
Božena se ručnim radom bavi godinama, a posebno su joj važne tradicijske vještine koje se danas prenose rjeđe nego prije.
– Obožavam tradicijske vještine, sve, naročito dubrovačkog kraja, ali i cijele Hrvatske. Kada djeca to ne uče, te vještine pomalo zamiru – kaže. Tu i tamo koja baka zna kukičati, mama skoro niti jedna. Onda dolazi do problema jer su djeca danas općenito malo izložena ručnom radu – navodi.
A osim očuvanja tradicije, Božena u kukičanju vidi i nešto puno praktičnije. Kaže kako ručni rad razvija motoriku, koncentraciju i kreativnost, upravo ono što, smatra, djeci danas sve više nedostaje.
– Izloženi su TikToku i Snapchatu, sadržaj samo prolazi i onda se gubi kreativnost. Ovo su vještine koje potiču kreativnost, motoričke vještine i koncentraciju. Kod kukičanja nema baš puno prostora za „odlutati“. Znaju se djeca zapričati pa izgube broj, nešto se umnoži… Dakle, dok to rade moraju biti koncentrirani. Sat, sat i pol vremena dnevno te koncentracije puno znači – objašnjava Božena.
‘Domaćinstvo bi trebalo vratiti u škole’
Božena se pritom prisjetila vremena kada su se slične stvari učile u školi kroz predmet domaćinstvo.
– Mislim da bi domaćinstvo kao predmet trebalo ponovno uvesti u škole. Mislim da je to bio dobro osmišljn i svrsishodan školski program – govori kroz smijeh.
Sličan su smjer, kaže, ponovno prepoznale i neke nordijske zemlje, koje su ručni rad počele vraćati u osnovnoškolski sustav upravo zbog problema s motorikom i pretjerane izloženosti tehnologiji.
Njoj je zato bilo logično napraviti nešto što će djeci ponuditi tijekom ljeta, kada imaju više slobodnog vremena.
– Ljeti radimo školu kukičanja za mlađe uzraste jer su oni slobodni. Zimi nemaju vremena zbog školskog i izvannastavnog programa. Zato ćemo zimi imati školu kukičanja za odrasle – navodi.
Škola traje mjesec dana, odnosno pet ponedjeljaka. U početku se radilo po dva sata, dok su završni termini trajali i tri sata jer je izrada torbice ipak zahtjevniji projekt.
A da je interes postojao, pokazale su dvije grupe koje su se okupile u ateljeu.
‘Nisu ovo aktivnosti samo za djevojčice’
Iako je završna grupa bila sastavljena od djevojčica, u drugoj su bila i dva dječaka. I Božena posebno naglašava – kukičanje nije ‘ženska stvar’.
– Nisu to samo aktivnosti za žensku djecu. Muški su jednako dobri i jednako kreativni. Imamo dva dječaka u drugoj grupi. Jedan od njih je najnapredniji u odnosu na svih njih deset. A drugi je došao kao lijevak, apsolutno nije imao motoriku. Ja sam strogi dešnjak i morala sam učiti lijevom rukom da bih njemu mogla pokazati. A sada je on toliko napredovao, želi sve naučiti. Ja mu pokažem desnom, a on hvata lijevom bez problema – istaknula je.
Upravo su takve stvari Boženi i najveća vrijednost radionice.
– Nije problem ako se nekome kukičanje ne svidi. Ne moraš dijete maltretirati da mora biti dosljedno tome godinama. Dijete može izabrati sviđa li mu se ili ne. Ali važno je da mu je aktivnost bila ponuđena i da ju je probalo – navodi Božena.
Lorenza napravila bijelu torbicu, Sara odabrala rozu
Među polaznicama je i 11-godišnja Lorenza, koja je napravila bijelu torbicu.
– Trebalo mi je oko dva do tri sata i nije bilo baš teško. U školi mi se najviše sviđa što učimo kukičati – kaže Lorenza.
Desetogodišnja Sara odabrala je rozu – jer, kaže, voli rozu.
– Najviše mi se u školi sviđa sve! Jer se trudimo i učimo nešto novo – govori Sara.
Djevojčice kažu kako im je bilo zanimljivo, a ako im je nešto bilo teško, to je bilo tek u malim količinama.
Na kraju škole sve će dobiti diplome o završenoj školi kukičanja – uspomenu na svoj prvi ozbiljniji susret s ručnim radom.
Od dječjih radionica do torbica i nakita
Božena tu, međutim, ne planira stati. U ateljeu je moguće vidjeti i neke njene nedovršene radove koji samo čekaju svoj dan kako bi se prikazale javnosti. Inspiraciju za njih, kaže, često pronalazi upravo na modnim revijama.
– Super mi je kad dobijem inspiraciju s modnih revija. Kada vidim nešto, pomislim kako bih to mogla sama za sebe napraviti – navodi.
To je, zapravo, cijela filozofija njezina Ateliera B: ne gledati odjeću i materijal kao nešto potrošno, nego kao početak neke nove ideje.
Ljetna škola za djecu sada je završila, ali kukice neće dugo mirovati. Djeca su svoje prve projekte napravila, odrasli će na red doći zimi, a Božena već razmišlja o novim radovima.
Jer možda je najvažnije što su djevojčice nakon pet ponedjeljaka shvatile ono što se danas lako zaboravi – ne moraš sve što ti treba kupiti. Nešto možeš napraviti i sam.
