Mario Obuljen, mag. ing. aedif., predsjednik Društva građevinskih inženjera Dubrovnik osvrnuo se na jučerašnja javna izlaganja prijedloga izmjena i dopuna Prostornog plana uređenja Grada Dubrovnika i Generalnog urbanističkog plana Grada Dubrovnika. Smatra kako javna rasprava ne smije biti shvaćena samo kao zakonska procedura.
-Ona je trenutak u kojem se provjerava razumije li plan stvarni život grada, njegove infrastrukturne mogućnosti, krajobrazna i baštinska ograničenja, demografske potrebe, sigurnosne rizike, turistička opterećenja i svakodnevicu ljudi koji u tom prostoru žive – ističe na početku svog osvrta koojega u nastavku prenosimo u cijelosti.
Grad Dubrovnik objavio je javni uvid u prijedloge izmjena i dopuna PPU-a i GUP-a, zajedno sa strateškim studijama utjecaja na okoliš. Javni uvid traje od 29. lipnja do 28. srpnja 2026. godine, a primjedbe se mogu dostaviti do zaključno 31. srpnja. Grad je pritom naglasio da se izrada planova zasniva na krajobraznoj studiji, konzervatorskoj podlozi za kontaktnu zonu svjetskog dobra Starog grada Dubrovnika i sociološkoj studiji s participativnim procesom.
To je važno jer potvrđuje da se Dubrovnik više ne može planirati samo kroz granice građevinskih područja, namjene površina i koeficijente izgrađenosti. Dubrovnik je složen urbani, krajobrazni, infrastrukturni, baštinski, memorijalni, turistički, kulturni i društveni sustav. Zato smatram da je najveća vrijednost ove javne rasprave upravo u pitanjima koja su postavili građani, arhitekti, urbanisti, vijećnici, izrađivači planova i drugi sudionici.
Ta pitanja ne treba promatrati kao smetnju planu. Treba ih promatrati kao stručne signale. Svako dobro pitanje pokazuje gdje prostorni plan treba biti jasniji, obrazloženiji, provjerljiviji i provediviji.
Ne komentiramo ljude, nego vrijednost pitanja
Posebno želim naglasiti da u ovom osvrtu navodim imena sudionika javne rasprave ondje gdje su ona javno objavljena u medijskim izvještajima. To ne znači svrstavanje uz nečiji politički, privatni ili interesni stav. Upravo suprotno: korektno je priznati kada netko, neovisno o političkoj pripadnosti ili ulozi u postupku, otvori važno pitanje za budućnost Dubrovnika. Društvo građevinskih inženjera Dubrovnik ne treba presuđivati tko je u raspravi „u pravu”, a tko „nije”. Naš je zadatak drugo: prepoznati koja su pitanja važna, zašto su važna, koje struke na njih trebaju odgovoriti i koje stručne podloge trebaju biti javno razumljive.
1. Za koji broj stanovnika i korisnika prostora planiramo Dubrovnik?
Arhitekt Slobodan Vuković postavio je jedno od najvažnijih pitanja javne rasprave: na kojoj je projekciji broja stanovnika temeljen PPU? Prema medijskim izvještajima, izrađivači su odgovorili da je u sklopu izrade plana naručena sociološka studija, u kojoj je demografska analiza bila sastavni dio planiranja.
To je iznimno dobro i važno pitanje. Nije riječ samo o demografiji. Broj stanovnika i korisnika prostora temelj je za dimenzioniranje prometnica, javnog prijevoza, vodoopskrbe, odvodnje otpadnih voda, oborinske odvodnje, elektroenergetske mreže, škola, vrtića, ambulanti, javnih prostora i sustava civilne zaštite.
Kod Dubrovnika to pitanje mora biti još šire. Dubrovnik se ne može planirati samo prema broju stalnih stanovnika. U stvarnom životu grad svakodnevno koriste i turisti, jednodnevni posjetitelji, putnici s kruzera, sezonski radnici, dnevni migranti, dostavne službe i javni sustavi.
Zato je za Dubrovnik nužno razlikovati broj stanovnika od stvarnog broja korisnika prostora. To je ono što bih nazvao dinamičkim kapacitetom prostora. Dubrovnik u veljači i Dubrovnik u kolovozu nisu isti infrastrukturni sustav. Plan koji zanemaruje sezonska i dnevna opterećenja ne može dati realnu sliku kapaciteta grada.
2. Može li infrastruktura pratiti razvoj Komolačke doline?
Urbanistica Ana Putar predstavila je Komolačku dolinu kao dugoročni prostor širenja grada i novo gradsko predgrađe. Prema izvještaju s javnog izlaganja, govorila je o prostoru od oko 170 hektara neizgrađenog zemljišta, zelenoj infrastrukturi, kontroliranoj gradnji nižih gabarita te mogućnosti planiranja prostora za 5 do 7 tisuća ljudi. Istaknula je i da Gornja sela zbog prostornih i okolišnih ograničenja ne mogu preuzeti ulogu novog urbanog širenja. To je možda najvažnija razvojna tema GUP-a. Upravo zato ona zahtijeva najdublju inženjersku provjeru.
Ako Komolačka dolina postaje novo gradsko predgrađe, nije dovoljno reći da je ondje moguće planirati stanovanje. Potrebno je jasno odgovoriti na pitanja: kakav će biti prometni model, koliko će vozila generirati nova zona, kakav će biti javni prijevoz, gdje su škole, vrtići i ambulante, kakvi su vodoopskrbni kapaciteti, gdje se odvode otpadne vode, kako se rješavaju oborinske vode, kakvi su geotehnički uvjeti, kolika je seizmička sigurnost i tko financira komunalno opremanje?
Komolačka dolina nije samo urbanističko pitanje. To je prometno, hidrotehničko, geotehničko, potresno-inženjersko, krajobrazno, društveno i ekonomsko pitanje. Takva razvojna zona treba imati svoju infrastrukturnu karticu: jasan prikaz što se planira, što je od infrastrukture potrebno, koliko to košta, tko to gradi, u kojem roku i kojim redoslijedom.
3. Kako omogućiti ostanak mladih obitelji, a istodobno čuvati prostor?
Jedan od najdojmljivijih trenutaka javne rasprave bilo je pitanje građana iz Orašca i Gornjih sela koji su upozorili na problem mladih obitelji, vlasnika zemljišta i ljudi koji žele ostati živjeti u svojim mjestima. Takva pitanja ne treba svesti samo na pojedinačnu parcelu. Ona otvaraju znatno širu temu: društvenu održivost prostornog plana. Prostorni plan nije uspješan samo ako zaštiti prostor. Nije uspješan ni samo ako omogući gradnju. Uspješan je onda kada uspije povezati zaštitu prostora, infrastrukturnu održivost i mogućnost da ljudi ostanu živjeti u svojim naseljima. Ako mlade obitelji ne mogu ostati u Orašcu, Osojniku, Gornjim selima, Rijeci dubrovačkoj ili drugim dijelovima Grada, tada se ne radi samo o urbanističkom problemu. Radi se o demografskom, društvenom i infrastrukturnom pitanju. Međutim, svaka takva mogućnost mora biti provjerena kroz jasne kriterije: pristup, vodu, odvodnju, promet, zaštitu prirode, krajobraz, obalni pojas, ekološku mrežu i javni interes. Pitanje mladih obitelji je dobro pitanje jer nas podsjeća da prostorni plan nije samo karta. On je dokument koji odlučuje hoće li naselja živjeti ili se prazniti.
4. Kako uskladiti zaštitu prostora i potrebu za stambenim zonama?
Marko Potrebica otvorio je pitanje stambenih zona i potrebe da Dubrovnik ne postane grad u kojem nema prostora za život novih generacija. Orlanda Tokić upozorila je, s druge strane, na provedivost plana, pitanje novih stambenih zona, broj UPU-ova i mogućnost da se pojedine zone zbog procedura ne realiziraju godinama. To su legitimna pitanja. Dubrovnik ne smije postati grad u kojem mladi nemaju gdje živjeti. Ali ne smije postati ni grad u kojem se svaka potreba za stanovanjem rješava neplanski, bez infrastrukture, javnog prostora i mjere. Ključno pitanje nije „graditi ili ne graditi”, nego gdje, kako, za koga i pod kojim infrastrukturnim uvjetima graditi. Stambena zona bez prometnog pristupa, javnog prijevoza, škole, vrtića, odvodnje, oborinske odvodnje, parkiranja i javnog prostora ne rješava problem stanovanja. Ona samo premješta problem u budućnost.
5. Što znači zaštititi prostor – i po kojim kriterijima?
U javnoj raspravi otvorena su pitanja zaštite prostora, brisanja pojedinih turističkih zona, odnosa prema Petki, Srđu, Brsečinama, Bosanki, Zatonu i drugim osjetljivim prostorima. Zaštita prostora je legitimna i nužna. No stručno pitanje glasi: po kojim kriterijima se određuje što se štiti, a što razvija?
Kriteriji moraju biti jasni, mjerljivi i javno obrazloženi. Oni mogu biti krajobrazni, konzervatorski, geotehnički, hidrološki, prometni, okolišni, demografski ili infrastrukturni. Ako se neki prostor izuzima iz građevinskog područja zbog krajobrazne vrijednosti, to treba jasno objasniti. Ako se drugi prostor otvara za razvoj zbog manjeg utjecaja na baštinu ili ekološku mrežu, i to treba jasno objasniti.
Razvoj i zaštita nisu suprotnosti. Dobro prostorno planiranje upravo je umijeće njihova usklađivanja. Zaštita bez života može dovesti do muzealizacije prostora, a razvoj bez mjere do njegove degradacije. Dubrovnik ne smije upasti ni u jednu od te dvije krajnosti.
6. Može li novi prometni koncept stvarno rasteretiti grad?
Na javnom izlaganju predstavljen je prometni koncept koji nastoji razdvojiti regionalni i lokalni promet. Prema medijskim izvještajima, govorilo se o brzoj cesti, Park & Ride sustavu na Pobrežju, pretvaranju Jadranske magistrale od Orašca u gradsku ulicu, razdvajanju tranzitnog i lokalnog prometa te kružnom prometu oko Srđa i Komolca.
To je iznimno ozbiljan zahvat u prometnu logiku Dubrovnika. On može biti razvojna prilika, ali samo ako je potkrijepljen jasnim prometnim modelom.
Građevinska i prometna struka moraju postaviti nekoliko ključnih pitanja: koliko se tranzitnog prometa stvarno može izmjestiti, hoće li Park & Ride sustav biti funkcionalan bez snažnog javnog prijevoza, kako će se osigurati prometna dostupnost Komolca, kako će promet funkcionirati u sezoni, kako će se osigurati pristup hitnih službi i kako će prometni sustav funkcionirati nakon potresa, požara ili izvanrednog događaja?
Promet nije samo pitanje protočnosti. Promet je pitanje sigurnosti, evakuacije, dostupnosti, svakodnevnog života i otpornosti grada.
7. Kako vrednovati trasu brze ceste i njezine utjecaje?
Strateške studije i javno izlaganje otvorili su pitanja utjecaja novih prometnih koridora na okoliš, stambene objekte, krajobraz, buku, vibracije, vodne sustave i kulturnu baštinu. To je upravo primjer zašto prostorno planiranje mora biti interdisciplinarno. Trasa ceste nije samo prometna crta na karti. Ona znači usjeke, nasipe, potporne konstrukcije, tunele, odvodnju oborinskih voda, buku, vibracije, utjecaj na kuće, promjene u krajobrazu, mogući utjecaj na kulturnu baštinu i sigurnosne rizike. Kod Dubrovnika svaka nova prometna infrastruktura mora se promatrati kroz krški teren, padine, oborinske tokove, stabilnost pokosa, seizmičku otpornost i blizinu postojećih naselja. Zato je dobro da su ta pitanja otvorena u strateškoj studiji. Međutim, potrebno je da mjere zaštite budu jasne, provedive i razumljive javnosti.
8. Treba li planirana željeznica i dalje ograničavati razvoj Dubrovačkog primorja?
Viktorija Knežević postavila je pitanje rezerviranih koridora željeznice i brze ceste te njihova utjecaja na mogućnost proširenja građevinskih područja u Dubrovačkom primorju. Iz odgovora izrađivača proizlazi da su ograničenja vezana uz planove višeg reda i postupke koji uključuju nadležna ministarstva. To je vrlo važno pravno-urbanističko pitanje. Lokalni prostorni plan nije potpuno slobodan dokument. On mora biti usklađen s planovima višeg reda, posebnim propisima, strateškim infrastrukturnim koridorima, zaštitom okoliša, zaštitom prirode i drugim obvezama. Međutim, ako određeni koridor desetljećima ograničava razvoj naselja, tada je legitimno pitanje treba li se njegova opravdanost ponovno stručno preispitati. Nije rješenje jednostavno brisanje koridora bez analize. Ali nije dobro ni da se prostor trajno blokira bez jasnog obrazloženja i provjere aktualnosti takve rezervacije.
9. Kako utvrditi stvarni turistički kapacitet Dubrovnika?
U raspravi se više puta otvorilo pitanje turističkih kapaciteta, osobito u kontekstu brisanja pojedinih turističkih zona i smanjenja smještajnih kapaciteta na Srđu, Bosanki, Brsečinama i Zatonu. Kod Dubrovnika se turistički kapacitet ne smije promatrati samo kao broj kreveta. Turizam je gospodarska osnova velikog dijela grada, ali istodobno predstavlja vršno opterećenje infrastrukture. Zato je potrebno govoriti o ukupnom korisničkom opterećenju prostora. To uključuje hotelske goste, privatni smještaj, dnevne posjetitelje, kruzere, sezonske radnike, dostavu, taksi prijevoz, autobuse, javni prijevoz, pješačke tokove i javne prostore. Turizam nije problem sam po sebi. Problem nastaje kada se njegov stvarni infrastrukturni učinak ne uračuna u planiranje. Dubrovnik treba turizam, ali turizam mora biti planiran kao infrastrukturni parametar, a ne samo kao gospodarska kategorija.
10. Jesu li kriteriji jednaki, javni i provjerljivi?
U raspravi su se pojavila i pitanja jednakog tretmana, zakonitosti i kriterija po kojima se pojedine zone brišu ili zadržavaju. Ne ulazeći u konkretne pravne ili vlasničke odnose, ovo je važno pitanje za svaki prostorni plan: jesu li kriteriji jednaki, javni i provjerljivi? Prostorni plan mora biti čitljiv ne samo stručnjacima, nego i građanima. Građanin ne mora znati sve zakonske i stručne slojeve prostornog planiranja, ali ima pravo razumjeti logiku odluke. Zato bi uz svaku važnu plansku odluku trebalo jasno navesti kriterije: prometne, infrastrukturne, okolišne, krajobrazne, konzervatorske, geotehničke, pravne i društvene. To ne znači da će svi biti zadovoljni odlukom. Ali znači da će odluka biti razumljiva, provjerljiva i stručno obranjiva.
11. Može li prostor podnijeti kumulativni učinak svih planiranih zahvata?
Đuro Capor otvorio je vrlo važno pitanje kumulativnog opterećenja prostora, posebno na primjeru Pobrežja i niza različitih sadržaja koji se planiraju ili spominju na istom području: Park & Ride, komunalni i gospodarski sadržaji, stambena pitanja, prometni koridori i drugi zahvati. To je jedno od najvažnijih stručnih pitanja cijele rasprave. Često se pojedini zahvati promatraju odvojeno: nova cesta, nova zona stanovanja, Park & Ride, tunel, gospodarska zona, komunalni zahvat, turistički kapacitet, javni sadržaj. Međutim, prostor ne osjeća svaki zahvat odvojeno. Prostor trpi njihov zbroj. Zato je potrebno govoriti o kumulativnom kapacitetu prostora. To znači: može li isti prostor istodobno podnijeti prometno opterećenje, vodne potrebe, odvodnju, oborinske vode, buku, vibracije, krajobrazne promjene, pritisak na javne službe, turističke tokove i potrebe stanovnika? Ako se svaki projekt zasebno čini prihvatljivim, to još ne znači da je njihov zajednički učinak održiv.
12. Što znači provedivost plana?
Orlanda Tokić otvorila je pitanje provedivosti plana upozoravajući na broj UPU-ova, urbanističko-arhitektonskih natječaja i moguće dugotrajne procedure. To je iznimno važno pitanje. Plan može biti lijepo nacrtan, ali pitanje je može li se provesti. Ako neka zona zahtijeva urbanističko-arhitektonski natječaj, izradu UPU-a, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, izgradnju prometnica, vodovoda, odvodnje, elektroenergetske mreže, škola i vrtića, tada treba jasno reći: kada, kojim redoslijedom, kojim novcem i tko je nositelj provedbe? Provedivost je često zanemaren dio prostornog planiranja. Međutim, upravo je ona ključna za povjerenje građana. Ako plan obećava stanovanje, ali se ono ne može realizirati deset ili dvadeset godina, tada plan formalno postoji, ali društveni problem ostaje. Zato svaka veća razvojna zona mora imati provedbenu karticu: faze, rokove, potrebne planove nižeg reda, infrastrukturne preduvjete, nositelje i okvirne troškove.
13. Može li se prometnica planirati bez jasne javne funkcije?
Na javnom izlaganju otvoreno je i pitanje planiranog prometnog rješenja u zoni bivšeg hotela Belvedere. Odvjetnica Stella Šimunović postavila je pitanje opravdanosti planiranog produžetka postojeće slijepe ulice, navodeći da prometnica desetljećima nije u javnoj prometnoj funkciji, da ne povezuje dvije javne prometnice te da njezina konstrukcija ovisi o konstrukciji hotela. Iz gradske uprave najavljen je pisani odgovor zbog složenosti pitanja. Ne ulazeći u konkretan pravni ili imovinski odnos, ovo je važno stručno pitanje: svaka prometnica u prostornom planu mora imati jasno obrazloženu javnu funkciju. Prometnica nije samo linija na karti. Ona znači zahvat u prostoru, konstrukciju, održavanje, trošak, sigurnost, vlasničke odnose, javni interes i stvarni prometni učinak. Ako neka prometnica ne povezuje sustav, ne rasterećuje promet, ne omogućuje interventni pristup, ne osigurava javnu dostupnost ili ne rješava jasno prepoznat problem, tada njezina planska opravdanost mora biti posebno obrazložena. Za svaku novu ili rekonstruiranu prometnicu treba jasno prikazati: koju javnu funkciju ima, koji prometni problem rješava, kome služi, što opterećuje, koliko košta, tko je održava i kakav utjecaj ima na okolni prostor.
14. Ima li Dubrovnik jasno planiranu kulturnu infrastrukturu?
Ravnatelj orkestra Stijepo Medo otvorio je pitanje kulturne infrastrukture i mogućnosti koncertne dvorane u zoni ljetnikovca Crijević-Pucić. Prema medijskom izvještaju, upozorio je da u planu nije jasno gdje je takva namjena predviđena, a odgovoreno mu je da može podnijeti službeni prigovor u sklopu javne rasprave. To pitanje nije samo pitanje jedne oznake u planu. Ono otvara širu temu: ima li Dubrovnik dovoljno jasno planiranu kulturnu infrastrukturu za grad koji se predstavlja kao kulturno središte? Ako Dubrovnik čuvamo kao grad kulture, tada prostorno planiranje mora voditi računa i o prostorima za glazbu, izvedbu, probe, okupljanje, izložbe, festivale, obrazovanje i kulturni rad. Kulturna infrastruktura nije ukras grada. Ona je dio javne infrastrukture, jednako kao što su to škola, vrtić, prometnica ili vodovod. Grad koji ima Dubrovačke ljetne igre, Linđo, Sorkočevića, slikarsku baštinu, crkvenu glazbu, orkestar, kazalište, galerije i bogatu tradiciju javnog prostora mora i u GUP-u jasno pokazati gdje kultura živi izvan svečanih ljetnih pozornica.
15. Treba li Komolcu i Rijeci dubrovačkoj posebna seizmička, geotehnička i hidrološka provjera?
U nastavku javne rasprave otvorena su i pitanja mikroseizmičke rajonizacije Komolca, osjetljivosti prostora Rijeke dubrovačke i Omble, pitanja podzemnih i oborinskih voda, poplava, klizišta, pokosa i nove gradnje. To je jedno od najvažnijih tehničkih pitanja javne rasprave. Ako se Komolačka dolina i širi prostor Rijeke dubrovačke promatraju kao ključni razvojni prostor, tada se ne smiju analizirati samo urbanistički i prometno. Potrebne su geotehničke, hidrogeološke, seizmičke i hidrotehničke podloge koje će pokazati kako prostor reagira na potres, oborinske ekstreme, podzemne vode, izvorišta, pokose, nasipe, tunele i novu izgradnju. Dubrovnik je grad koji je povijesno obilježen potresima i vodom. Zato razvoj novih zona ne smije preskočiti pitanja tla, vode i seizmičke sigurnosti.
16. Koja je uloga konzervatora, povjesničara umjetnosti i stručnjaka za baštinu?
Dubrovnik nije običan grad. Grad je u službenoj objavi istaknuo da se izrada novih planova zasniva i na konzervatorskoj podlozi za kontaktnu zonu svjetskog dobra Starog grada Dubrovnika. To znači da konzervatori i povjesničari umjetnosti ne smiju biti uključeni tek na kraju, kao oni koji daju zabrane ili uvjete. Oni moraju biti dio početnog razumijevanja prostora. Njihova uloga nije samo zaštita zidina i pojedinačnih spomenika. Njihova uloga je tumačenje urbane matrice, vizura, mjerila, slojeva, kulturnog krajolika, odnosa stare jezgre i šireg prostora. U Dubrovniku svaka nova cesta, zid, tunel, naselje, vidikovac ili potporna konstrukcija može imati baštinski učinak. Zato građevinska i konzervatorska struka moraju raditi zajedno, a ne jedna nakon druge.
17. Dubrovnik se ne može čitati bez svoje povijesti prostora
Kada govorimo o Dubrovniku, ne možemo početi od današnje karte. Dubrovnik nije prostor koji počinje ovim GUP-om. On je grad stoljetnog iskustva mjere, vode, kamena, vrta, ladanja, utvrda, ljetnikovaca, perivoja, znanosti, umjetnosti, duhovnosti i javnog interesa.
Paskoje Miličević Mihov, službeni graditelj i inženjer Dubrovačke Republike, radio je na utvrdama, dubrovačkoj luci, lukobranu Kaše, mostu pred vratima od Pila i palači Divona, odnosno Sponzi. Ruđer Bošković podsjeća na dubrovačku tradiciju znanosti, mjere, statike i razumijevanja prirodnih zakonitosti. Stjepan Gradić podsjeća na obnovu, organizaciju i odgovornost nakon kriza i potresa.
Lukša Beritić svojim je djelom o urbanističkom razvitku Dubrovnika pokazao da se povijest Grada ne može razumjeti samo kroz građevine, nego i kroz zidine, ulice, vodovod, odvodnju, kanale i fortifikacijski sustav. Ivanka Jemo istraživala je urbanu matricu Dubrovnika kroz odnos parcele, ulice, kuće, bloka i javnog prostora. Bruno Šišić, jedan od najvažnijih dubrovačkih i hrvatskih krajobraznih arhitekata, upozorio nas je da se Dubrovnik mora čitati i kroz vrt, perivoj, krajobraz, prirodu i kulturu življenja; Hrvatska komora arhitekata opisala ga je kao neupitni autoritet u krajobraznoj arhitekturi.
U taj niz treba uvrstiti i prof. dr. sc. Josipa Lučića, povjesničara i arhivista koji je velik dio znanstvenog rada posvetio srednjovjekovnoj povijesti Dubrovnika. Ostao je zapamćen kao autor prve velike sinteze rane povijesti Dubrovnika i pokretač edicije Spomenici povijesti Dubrovnika. Njegov rad podsjeća nas da se Dubrovnik ne može planirati bez arhiva, izvora i povijesne memorije.
Beritić nas uči čitati grad kroz njegov urbanistički i infrastrukturni razvoj. Jemo nas uči čitati grad kroz matricu ulice, parcele i kuće. Šišić nas uči čitati Dubrovnik kroz vrt, krajobraz, zelenilo i kulturu življenja. Lučić nas podsjeća da prostor ima arhivsku i povijesnu dubinu. Tek zajedno, ti pogledi daju cjelovitiju sliku prostora koji danas pokušavamo planirati.
18. Dubrovnik je i kulturni organizam
Dubrovnik nije samo prostorni, infrastrukturni i baštinski sustav. On je i kulturni organizam.
Luka Sorkočević, dubrovački diplomat i skladatelj, podsjeća da je Dubrovnik bio grad glazbe, salona, razgovora, ladanja i umjetničke mjere. Nikola Vitov Gučetić, dubrovački plemić, filozof, političar i polihistor, te kulturni krug u kojem se javlja Cvijeta Zuzorić, podsjećaju da je dubrovački prostor bio i prostor misli, ljepote, obrazovanja i razgovora.
Linđo nas podsjeća da se prostor ne gradi samo kamenom, nego i pokretom, pjesmom i običajem. Dubrovačke ljetne igre pokazuju da javni prostor Grada nije samo prometna ili turistička površina, nego i pozornica kulture, kazališta, glazbe i javnog života. Vlaho Bukovac, dubrovački i cavtatski slikarski svijet, te slikarski krug Dulčića, Masle i Pulitike podsjećaju da prostor nije samo funkcionalan. On se vidi, pamti i slika.
Dubrovnik nije samo prostor koji se koristi. Dubrovnik je prostor koji se pamti, izvodi, slika, pjeva, pleše, moli, sluša i čuva. Zato GUP Dubrovnika ne smije planirati samo fizičku strukturu grada. Mora razumjeti ambijent u kojem žive kultura, priroda, sjećanje i čovjek.
19. Zelena infrastruktura nije ukras prostora, nego njegov životni sustav
Europska komisija zelenu infrastrukturu definira kao strateški planiranu mrežu prirodnih i poluprirodnih područja koja pruža ekosustavne usluge i jača bioraznolikost. Takve usluge uključuju pročišćavanje vode, poboljšanje kvalitete zraka, prostor za rekreaciju te ublažavanje klimatskih promjena i prilagodbu na njih. Za Dubrovnik je to osobito važno. Zelenilo ne smije biti samo “lijepi dodatak” između građevina. Ono mora biti dio okolišne infrastrukture grada. Drveće, šuma, makija, travnjaci, vrtovi, maslinici, povijesni perivoji, suhozidi, potoci, oborinski slivovi, staništa ptica, kukaca, malih sisavaca i drugih životinjskih vrsta čine živi sustav prostora. Zelena površina nije praznina. Ona je javno zdravlje, klima, bioraznolikost, hlad, oborinska retencija, stanište, prostor rekreacije, prostor tišine i dio kulturnog identiteta grada. Zato bi svaka veća razvojna zona trebala imati i ekološko-krajobraznu karticu. Ona bi morala pokazati koje se zelenilo čuva, koja se staništa štite, kako se osigurava prolaz za životinjski svijet, gdje se zadržava oborinska voda, kako se sprječava erozija, gdje se stvara hlad, kako se prostor povezuje s većim krajobraznim sustavom i kako se čuva prirodni karakter Dubrovnika.
20. Lokrum, Trsteno, Rijeka dubrovačka i Ombla: priroda kao temelj grada
Dubrovnik se ne može razumjeti samo kroz zidine, ulice, kuće i trgove. On se mora razumjeti i kroz svoje krajolike. Lokrum, Trsteno, Rijeka dubrovačka i Srđ četiri su različita, ali duboko povezana lica dubrovačkog prostora. Lokrum je otok prirode, tišine, šume, mora, povijesti i neposredne vizualne veze sa Starim gradom. Trsteno je vrt, voda, hlad, ladanje i kultura življenja. Rijeka dubrovačka i Ombla nisu samo geografski prostor ni prometni pravac prema gradu. To je prostor vode, izvora, ljetnikovaca, ptica, obale, brodova, rada, memorije i života. Ako Lokrum govori jezikom šume i mora, Trsteno jezikom vrta, vode i ladanja, Rijeka dubrovačka jezikom izvora, ljetnikovaca i Omble, tada Srđ govori jezikom pogleda, obrane, rekreacije, tišine, pijeteta i slobode. Dubrovnik ne smije planirati prirodu kao ostatak prostora nakon gradnje. Priroda je jedan od temelja grada.
21. Srđ: rekreacijska zona, memorijalni krajolik, zelena jezgra ili prometni koridor?
Na kraju posebno želim istaknuti Srđ. Ne zato što je jedina tema javne rasprave, nego zato što je možda najosjetljiviji i najslojevitiji prostor Dubrovnika. Prema novom prijedlogu, Srđ bi trebao postati sportsko-rekreacijska zona namijenjena prvenstveno građanima, uz brisanje pojedinih turističkih zona i smještajnih kapaciteta. To je važna planska poruka. No pitanje Srđa ne može se svesti samo na namjenu u GUP-u. Prema izvještaju s javnog izlaganja, Ana Putar je Srđ opisala kao buduću zelenu jezgru grada, javni gradski park usmjeren na rekreaciju građana bez smještajnih kapaciteta.
Srđ je krajobrazna dominanta Grada. Srđ je prostor obrane Dubrovnika. Srđ je memorijalni krajolik. Srđ je prostor tišine, pogleda, hoda, trčanja, rekreacije, sporta, ekologije, kulturne baštine i javnog identiteta. Srđ je i prostor dubokog pijeteta prema poginulim braniteljima.
Jedan od najsnažnijih trenutaka javne rasprave bilo je obraćanje Renate Merčep, kćeri poginulog dragovoljca Domovinskog rata Bože Merčepa, koja je govorila o svom ocu i važnosti Srđa kao prostora osobne i kolektivne memorije. Takva svjedočanstva ne smiju se promatrati kao emotivni dodatak raspravi, nego kao podsjetnik da postoje prostori koji imaju vrijednost veću od same namjene na karti.
Kao netko tko je godinama trčao Srđem, mogu posvjedočiti da taj prostor nije obična rekreacijska ruta. Kada se prolazi pokraj spomen-obilježja poginulim braniteljima, čovjek osjeti da prolazi prostorom pijeteta, zahvalnosti i tišine. Osobno sam se na svakom takvom mjestu uvijek u sebi zaustavio i prekrižio. To nije samo prostor kretanja. To je prostor sjećanja.
Upravo zato pitanje prometnog uređenja Srđa treba promatrati posebno pažljivo. Posljednjih godina uređivane su i proširivane prometnice prema Bosanki i Imperijalu. Grad je 2024. objavio da je uređena i proširena spojna prometnica za Bosanku, dionica od priključka na DC8 do križanja na ulazu u Bosanku ukupne dužine 640 metara.
Nije problem samo po sebi urediti cestu. Ceste prema Srđu i Bosanki mogu imati opravdanu funkciju za stanovnike, interventne službe, vatrogasce, održavanje, opskrbu i sigurnost. Ali ako se Srđ u planskim dokumentima definira kao rekreacijska zona, tada se mora postaviti pitanje: je li prometno rješenje Srđa projektirano za rekreaciju ili prvenstveno za automobile? Srđ već ima žičaru kao oblik pristupa iz Grada prema platou. To pokazuje da pristup Srđu ne mora biti temeljen isključivo na individualnom automobilskom prometu.
Ako Srđ želimo čuvati kao prostor prirode, mira, rekreacije, sporta, memorije i javnog dostojanstva, tada prometni režim mora biti usklađen s tom namjenom. Ne smije se dogoditi da čovjek koji ondje hoda, trči ili vozi bicikl ima osjećaj da je višak u prostoru koji se formalno naziva rekreacijskim. Rekreacijska zona nije samo namjena na karti. Rekreacijska zona mora biti projektirana za ljude, za prirodu i za memoriju prostora.
Zato bi za Srđ trebalo izraditi poseban prometno-rekreacijski, krajobrazni i memorijalni režim korištenja. Taj režim trebao bi jasno definirati ograničenje brzine, smirenje prometa, prioritet pješaka i biciklista, kontrolu parkiranja, mogućnost javnog prijevoza ili shuttle-sustava, sigurnosne rubove, odmorišta, vidikovce, protupožarne koridore, pristup interventnih službi i zaštitu memorijalnog karaktera prostora. Srđ ne smije postati automobilski koridor kroz prostor koji nazivamo rekreacijskim. On treba biti prostor mira, kretanja, sjećanja, prirode i javnog dostojanstva. Postoje prostori koji se ne mogu planirati samo tehnički. Srđ je jedan od njih. Ali upravo zato tehnička rješenja na Srđu moraju biti posebno promišljena.
Zaključak: dobra pitanja obvezuju na bolje odgovore
Ova javna rasprava pokazala je da građani, stručnjaci, vijećnici, izrađivači planova i predstavnici različitih institucija, iako često polaze iz različitih pozicija, zapravo otvaraju ista temeljna pitanja: gdje ljudi mogu živjeti, kako čuvati prostor, kako planirati promet, može li infrastruktura pratiti razvoj, kako zaštititi baštinu, kako zadržati mlade obitelji, kako vrednovati turizam, kako čuvati prirodu i kako donijeti odluke koje će biti razumljive i pravedne.
Društvo građevinskih inženjera Dubrovnik ne treba i ne želi u ovoj fazi presuđivati o svakom pojedinačnom prijedlogu. Naš je zadatak da pitanja javne rasprave prevedemo na jezik struke i da pomognemo u traženju boljih, održivijih i sigurnijih rješenja.
Zato smatramo da bi za svaku veću razvojnu zonu trebalo izraditi četiri jasna dokumenta:
1. Infrastrukturnu karticu – promet, voda, odvodnja otpadnih voda, oborinske vode, energija, geotehnika, potresna otpornost, javni sadržaji.
2. Ekološko-krajobraznu karticu – zelenilo, staništa, životinjski svijet, oborinski slivovi, hlad, erozija, protupožarna sigurnost, krajobrazna povezanost.
3. Karticu kriterija – zašto je neka zona prihvaćena, ograničena ili odbijena.
4. Provedbenu karticu – faze, rokovi, troškovi, nositelji, potrebni planovi nižeg reda.
Tek tada javnost može razumjeti ne samo što se planira, nego i zašto, kako, kada i može li se to stvarno održivo provesti. Dubrovnik je previše vrijedan da bi se planirao površno. Previše je složen da bi ga planirala jedna struka. Previše je opterećen da bi se razvoj promatrao bez infrastrukture. Previše je baštinski osjetljiv da bi se prostor gledao samo kroz namjenu. Previše je prirodno i krajobrazno dragocjen da bi se zelenilo smatralo ostatkom prostora. I previše je ljudski važan da bi javna rasprava bila samo formalnost. Vrijednost ove rasprave nije samo u odgovorima koji su dani, nego u pitanjima koja su otvorena. A ta pitanja obvezuju sve nas. Gradovi se ne planiraju za jedan mandat. Gradovi se planiraju za stoljeća.
