(…) Dušni ili Mrtvi dan kao spomendan pokojnih nastao je na inicijativu benediktinskog opata svetog Odilona iz samostana Clunyu u Francuskoj u 10. stoljeću, da bi se zatim upravo, posredstvom benediktinskih samostana, proširio po Europi. (…) Treba reći i da je blagdan Svih svetih bio svečani i veseli dan, “festa” ili krsno ime nekoliko sela u velikom broju obitelji koji su ga slavili uz obilje hrane, pića, posjete prijatelja i rodbine te seosko kolo.
(…) Poseban dio obilježavanja ova dva dana je i priprema tradicijskih obrednih kolača kao što su na Korčuli “lumblija” ili “umblija” te u Dubrovniku (i drugdje u Dalmaciji) “fave dei morti”,” fabice”, “favette”, “bobići ” i sl. U okolici Dubrovnika riječ je o okruglim kolačićima od šećera, badema i jaja s dodacima poput cimeta, muškatnog oraščića, kaka, rozolina i drugih likera, što su se najčešće radili u tri boje – bijeloj, smeđoj i crvenoj/ružičastoj i s kojima su se darivala djeca i prijatelji. Iako baštine antičko porijeklo, u Dalmaciju su ti kolačići pristigli sa sjevera Italije gdje se spominju već u renesansi. Kako kaže latinska poslovica “Nomen est omen” pa nam u našem istraživanju to potvrđuju i “fabice”. Prema jednoj od legendi opat Odilon svoje je redovnike na Mrtvi dan nahranio bobom kako bi lakše podnijeli bdjenje, te se upravo od tada bob konzumira kao glavno jelo na Mrtvi dan. “Fave” – bob, obredno je jelo, htonskih i telurnih karakteristika, posvećeno pokojnicima, a koje susrećemo već u antici. Bob simbolizira embrij ili fetus, dijete, i predočava sjeme ili mušku djecu koje tek trebaju doći. On je podjednako vezan uz podzemno, ali i uz plodnost i rodnost, te očuvanje roda i plemena. Upravo zbog toga u pogrebnim obrednim praksama kako se može vidjeti iz teksta najčešće su prisutni muškarci kao nositelji te ideje.
Prema Pliniju bob se upotrebljavao u kultu mrtvih jer su se u njemu nalazile duše mrtvih. Zrna boba bila su simbol umrlih, ali i njihova blagostanja, te prvi prinos živima u proljeće od strane podzemlja i mrtvih. Prema Orfeju i Pitagori držalo se da bi pojesti bob bilo isto što i pojesti glavu svojih roditelja. U Egiptu su pak polje boba smatrali mjestom na kojem pokojnici čekaju reinkarnaciju, odnosno liminalni prostor, svojevrsno čistilište. Ideja o vezi boba i podzemlja u Dubrovniku se očuvala i u uzrečici namijenjenoj djeci – “Jedi boba narast će ti dlake!”, čime se djetetu priželjkivalo bogatstvo i plodnost, s obzirom na to da su dlake kod Slavena imale tumačenje u stočarskom i agrokulturnom diskursu. Osim boba, simbolizam komunikacije s onostranim imao je i grah koji je kao biljka penjačica povezivao nebo i zemlju. Taj model susrećemo u brojnim bajkama i predajama, a ostatak je vrlo starih ideja. U Rimu je grah bio posvećen Silvanu božanstvu liminalnosti, divljine i neuređenog prostora. Veza sočivica ili grahorica s onostranošću, pokojnicima i plodnošću očuvala se u našim običajima oko kuhanju vare na Svetu Barbaru (“Nomen est omen”; barba – brada – dlakavost) što je u stvari bio panspermijski obrok namijenjen pokojnicima za blagoslov u plodovima i stoci u narednoj godini. U tom običaju brojevi sedam ili devet, koliko je trebalo biti vrsta sočivica, magijski su brojevi kojim se pristupalo drugom svijetu s molbom, dok je sama svetica u pučkoj predodžbi očuvala određene niktomorfne karakteristike ranijih vjerovanja – “Sveta Vara Barbara ne čini braći/djeci skandala!”
Ulomak iz teksta ‘Svi sveti i Mrtvi dan’, autor Ivica Kipre, viši kustos Etnografskog muzeja