Svaki neizlječivi Dubrovčanin osjeća fiziološku vezanost za svoj grad. Premda to sugerira ono o čemu ne želimo misliti – bolest – sjetimo se da je i zaljubljenost vrsta bolesti, slatko-gorke, i nitko je ne želi preskočiti i svatko je želi najdražemu svomu, tako i vlastitomu djetetu.
Piše: Ivana Lovrić Jović
Slikar i Grad
Dakako, neizbježiva vezanost za bilo što i bilo koga vrsta je ovisnosti, no dok nas uobičajene zlosutne ovisnosti lakše povezuju sa smrću kao krajem svega ili kao životom onkraj ovoga, Dubrovčanima ovisnost o Gradu daje sveželjenu dimenziju vječnosti. Biti Dubrovčanin znači biti Dubrovnik – grad oduvijek i zauvijek. Jer, ljudi su neuklonjiv dio grada: izgrađuju ga utvrde, ali ga živim drže – Dubrovčani.
Od umjetnika očekujemo da nam ponudi najdublju istinu o sebi, sve površnije od toga izlazi iz umjetničkih okvira. Temelj Obradovićeva bića okružen je dubrovačkim mirima, njegovo bilo koincidira s gradskim, njegov tjelesni tlak određuju jugo i bura, središnji mu obrok najavljuje udaranje sati na zvoniku, a dnevnu retrospektivu u introspekciji označuju crkvena zvona što zovu na rozarijo. I kao što grmjelice tvore krunicu, gotovo čitav njegov opus načinjen je od vinjeta što pripovijedaju o slikaru u Gradu, o Gradu u slikaru, o slikaru za Grad i od Grada. Osim svetoga Vlaha, Obradovićevo raguzejstvo potvrđuju i drugi motivi. Sveprisutnost reprezentativnih građevina (koje pokadšto ugošćuju podatna ženska tjelesa) – samotna Mala Onofrijeva fontana, Lovrjenac, Pile itd.
Višestoljetnu međusobnu prožetost Grada i teatra odlučno objelodanjuje licima koja podsjećaju na maske commedie dell’arte i portretom Marina Držića kojemu umjesto srca u grudima kuca dubrovački grb. Dubrovnik se, nadalje, pripovijeda i kroz motive maskerona, kroz uličnu mačku kao nedvojbenoga svjedoka životnosti grada, zatim i kroz veličanstvenoga kovača – ribu koja podsjeća na gradske ribare i bogate trpeze. Dubrovačka čeljad posjećuje platna kroz likove pomno odabranih dubrovačkih oriđinala – Iva Labaša i Mata Balarina zvanoga Poštijer te u rijetkom liku samoga slikara, dok ih na protok vremena upozoravaju zelenci Maro i Baro – monumentalni brončani kipovi zelene patine što od 15. stoljeća tuku sate na dubrovačkome zvoniku, a zbog okolnosti i načina nastanka drže se potvrdom dubrovačkoga kozmopolitizma. Isti se taj internacionalni duh iskazuje i kroz portrete Salvadora Dalíja, Leonarda Cohena, Franka Zappe i Madonne, a temelj te antičke ideje – slobodarstvo – kulminira slikom Kipa slobode, monumentom koji s Dubrovnikom veže i njegova vlastita premisa. Naime, Dubrovačka je Republika bila prva zemlja u svijetu koja je priznala Sjedinjene Američke Države. Ti pojedinci imaju svoj stvarni identitet, a tajanstvenost se čuva u jedinome liku žene. Njezina se jedinstvenost razumijeva zbog međusobne sličnosti prikazivanja, no teško je utvrditi je li ista ili je jednaka, to jest radi li se o stvarnoj ženi ili autorovoj projekciji idealne ženske pojavnosti kroz više žena. Modilijanijevskoga nosa, stanićevskih vjeđa i razrookih grudi, Obradovićeva Beatrice previše je lijepa da bi bila sanjā samo jednoga muškarca – čime autor priziva i priželjkuje ranjavanje, ali ga istovremeno i odgađa metanjem prekriženih flastera na ženine usne. Odgađa njezin odgovor do trenutka ponestanka nadahnuća – ona mu je jamac za obezgraničenost mašte, čime je ponosno svrstana u odred muza. Na kraju, i Grad kao da je personificiran – opijen, luckast, prignut, neravan, nestvaran, duhovit, približen puku, pitak i blizak. Promatrajući taj prizor dulje nismo više sigurni tko je od nas dvoje opijeniji pa zaključujemo da je grad iscrtan onako kako ga naše zaljubljene oči vide. Oči pijanca koji je opet pretjerao s dozom Grada.
Sv. Vlaho i Grad
Jasno je da je svaki zaštitnik tijesno povezan s onim što štiti. Ali nije svaki grad toliko potrebit zaštite koliko je to ovaj podno Srđa. Njegova nestvarna ljepota prečesto je privlačila stvarnu zloću pa se slavni Parac, prema legendi, ukazao prvi put kako bi obavijestio o namjeri Mlečana da ga osvoje. Nakon kasnijih velikih izazova vezanih za francuske (p)osvojitelje s početka 19. stoljeća i daljnje svjetske ratove, imao je tek nekoliko desetljeća ugodnoga skrbništva nad Gradom. U posljednjemu je ratu taj svetac bio prizivan najglasnije – piskutavim glasićima prekinutih djetinjstava, promuklim plačem užasnutih majka i supruga, škrtim umornim vokabularom naoružanih mladića koji su do tada najbolje znali osvajati švedska, češka, slovačka, njemačka i ostala ženska srca. Svako pravo dubrovačko domaćinstvo pokraj ulaznih vrata ima sliku svetoga Vlaha, pogotovo ako se zauvijek preselilo na privremenu adresu u neki drugi grad. Nema to uvijek veze s religijom, češće je izraz očuvanja baštine, to jest očitovanja identiteta i trajne pripadnosti. Svetkovina posvećena Parcu vrijeme je koje najsigurnije okuplja razasute Dubrovčane iz cijeloga svijeta. Zavidnu vezu Dubrovčana i njihova zaštitnika Obradović je u stanju prepričati u samo nekoliko platna. Ponekad ga prikazuje kao veliko oko ponad skladnoga malog grada sugerirajući usput tri najvažnije dubrovačke boje: plavu od neba i mora, žutu od sunca i relikvije te bijelu kao trajnu vodilju kroz dubrovačku gromoglasnu arhitekturu obilježenu neiskvarenim svijetlim kamenom.
Slikar i svetac
Posvećujući dio svojega umjeteonstva dubrovačkome zaštitniku Obradović svojemu odnosu s Gradom daje veličanstvenu nepobitnost. Doživljava ga istovremeno nježno i strastveno, prema njemu je izazovan i ponizan, smještajući ga u svakodnevicu s njim gotovo ije, pije i trumpa, ali mu se i noću obraća riječima: Sveti Vlaho, mučeniče Dubrovnika, čuvaj naš Grad da ga mine svaki jad. Te riječi potvrđuju i Obradovićevu odgovornost prema baštini koju on živi cijelim svojim bićem, a ona je i središte njegova patosa. No, lokalni patriotizam ne mora prijeći u kampanilizam, već može biti upravo čvrsto uporište za odgovorno slobodarstvo. Tako se ni Obradović ne ograničava na jednu tehniku već izmjenjuje uljane boje, spray, akrilik, ulje, olovku, ponekad i sve to odjednom. U ateljeu koji se nalazi nadomak ulaza u najstrožu gradsku jezgru on stvara i skladišti instalacije, kolaže i slike te često video zapisom bilježi svoje stvaralačke procese. U tome ljupkom prostoru ponekad ugošćuje sugrađane i ostale građane svijeta. Znalci su u slikama Lukše Obradovića odgonetnuli daleki utjecaj pop arta, hiperrealizma i Lyncha te njegovu likovnost opisali kao slobodno likovno poigravanje. Autorica ove priče trajno će u njegovim slikama gonetati rješenja za vlastite izazove osnažena trima najvažnijim stalnicama Obradovićeve likovnosti – fantazmagorijom, raguzejstvom i slobodarstvom. Otvaranje sljedeće, 16. po redu, samostalne izložbe Lukše Obradovića – naslovljene Segment’s – bit će 2. ožujka 2018. u 20 sati u Palači Sponza, a možete ju pogledati do 16. ožujka. Slike je moguće kupiti i u Rabbit Art Studiu, (Svetoga Đurđa 14).