Sebastijan Vukosavić, poznati radijski spiker i voditelj, osim što nas njegov glas budi rano ujutro preko radijskih prijamnika, pjesnik je i glazbenik, amaterski glumac, voditelj raznih manifestacija, ali i uvijek rado viđen gost istih, no on je i zaljubljenik u dubrovačku povijest i kulturnu baštinu.
Povodom objavljivanja njegove druge pjesničke zbirke simboličnog naziva „Gradologija“, porazgovarali smo s njim o svemu s čime se aktivno bavi.
Vaša prva pjesnička zbirka bila je ljubavne tematike i posvećena supruzi Nili. Drugu zbirku Gradologija koja je nedavno predstavljena u Sponzi, posvetili ste Gradu. Zašto baš Gradu?
– „Gradologija“ bi zapravo doslovno značila gradorijek, gradorječje…To bi bile riječi, misli i emocije posvećene Gradu. Puno je ljubavi u životu, ali neke su definitivno najveće, pa sam ih stoga i opjevao! Prva zbirka pjesama koju sam izdao 2001. godine u samostalnoj nakladi zvala se „Ljubav bez dna“ i posvećena je mojoj ljubavi, mojoj supruzi Nili. Tada sam na večeri predstavljanja najavio da će iduća, ako je bude i kada bude, biti posvećena Gradu, mojoj drugoj ljubavi, i dubokim emocijama koje gajim prema baštini Grada, njegovoj ljepoti i ljudima, jer što je grad bez ljudi? Već sam 15-ak godina stanovnik povijesne jezgre i tijekom šetnji, odlazaka na posao, kava, susreta s ljudima, promatrao sam Grad koji je neiscrpno vrelo inspiracije. I ja sam samo jedan od onih koji su uzeli pero i svoje misli stavio na papir. Ta ljubav seže naravno u godine mladosti, kroz susret s literaturom gospara Lukše Beritića i drugih autora starije generacije Foretića, Lučića, Luetića, do novije generacije živućih autora koji se bave poviješću Grada. Naravno da sam i odatle crpio svoju inspiraciju za pisanje poezije. Sve se to ugradilo u zbirku Gradologija sačinjena od 5 ciklusa. Tri središnja zovu se: Gradoglorija o slavljenju ljepota grada, Gradolom koji govori o narušavanju nekih tradicijskih vrijednosti, i Gradoplov koji progovara o sličicama vezanim uz šetnje ulicama Grada, godišnjim dobima u Gradu, i koloritima koje naš Grad nudi kroz 365 dana. Sve je to uokvireno ProloGradom i EpiloGradom. I naravno, zahvalio bih svima koji su pomogli u realizaciji ove zbirke, izdavaču Društvu dubrovačkih pisaca i posebno predsjedniku društva Borisu Njavru, profesorici Miri Muhoberac na nadahnutom pogovoru knjizi, i svima koji su svojom susretljivošću omogućili da se moja Gradologija dostojno predstavi dubrovačkoj javnosti. Inače, zbirka je ponuđena čitateljima i ljubiteljima poezije, za sada, u knjižari Algebra na Stradunu, za one koji bi je možda željeli nabaviti…
PLOVITI KROZ ŽIVOT
Svi vas znamo kao radijskog voditelja, glazbenika, amaterskog glumca, pišete pjesme, dok je ipak taj vaš interes za povijest Grada ostala dijelom nepoznata. Očito ste svestrana osoba. Kako sve stignete uskladiti s obiteljskim i profesionalnim životom?
– Kada čovjek ima svoj unutarnji sklad, u obitelji, među prijateljima, pa i uz sve nedaće kojima se svakodnevno suočava, ipak može ploviti kroz život i sve svoje obaveze, ljubavi, hobije, profesije… Iako, ne može se sve raditi istovremeno, a da bude kvalitetno i da čovjek sto posto stoji iza toga. S druge strane, savršenstvo nije ni bitno, ljudi su nesavršeni i ne moramo biti do kraja u svemu bez pogreške. Tko radi taj i griješi, ali ipak uvijek moramo nastojati biti što bolji, odnosno bliži svom maksimumu. Sve te moje zanimacije, hobiji i ljubavi protežu se kroz period od više od 20 godina: od pisanja pjesama još u osnovnoj školi, bavljenja glazbom od 6. osnovne, kada smo osnovali prvi bend, potom ratnih godina i sudjelovanja u obrani Grada, do studiranja, posla na radiju, te glumačkih izleta koji su počeli sudjelovanjem u mjuziklu „Dan od amora“ autora Luka Paljetka i Đela Jusića, s redateljskim potpisom Vlade Štefančića.
Za svoju glumu ipak ste dobili dobre kritike?
– Jesam, i to mi je bilo neizmjerno drago. Nije mi bilo jednostavno stati uz bok iskusnim profesionalcima i izvrsnim glumcima u dubrovačkom kazalištu, ali tješila me spoznaja da se u kazališnoj formi kakva je mjuzikl, i drugdje u Hrvatskoj, pa i u svijetu, često angažiraju amateri, upravo zbog pjevačkog i glazbenog segmenta… Bilo je to nevjerojatno iskustvo, i imao sam čast tumačiti jednu od važnijih uloga, ulogu Plakira. Dobre kritike rezultirale su i mojim angažmanom u drugom mjuziklu „Ivana“, a bio je to veliki projekt KMD-a, koji je odmah pronašao svoju publiku. S radošću sam kasnije prihvatio i poziv glumačkih amatera, velikih entuzijasta, iz Kazališne družine Kolarin, i sudjelujem u predstavi „ Šporka kanasta“ autora Matka Sršena. Tu smo predstavu iznjedrili na našu radost i pobrali sjajne reakcije publike.
VELIK ANGAŽMAN
Tu je Studentski teatar Lero i još nekoliko angažmana?
– Kolega Davor Mojaš, i sjajna ekipa toga teatra pozvali su me da sudjelujem u recitalu koji je nastao po tekstovima pokojnog književnika Milana Milišića, „Ljubičasti Stradun“, u adaptaciji i režiji Davora Mojaša, a koji je izveden uz godišnjicu Milišićeve pogibije. Sudjelovao sam u jednom malom i zanimljivom projektu nastalom suradnjom Dubrovačkih ljetnih igara i Turističke zajednice, za francuske turiste. Izvodimo jednu malu sjajnu predstavu o vezama Republike i Francuske, u kojoj se mogu doznati i šale na njihov, ali i na naš račun, čime je zimi, kada nema puno turista, upotpunjena ponuda za naše goste koji pohode Grad.
Od svih tih navedenih hobija, koji bi izdvojili? Ili je to nezahvalno pitanje?
– Teško se odlučiti… Ljubav prema Gradu i njegovoj povijesti, je neiscrpna. Otkad znam za sebe, uz to što pišem pjesme, volim ih i uglazbiti. Raduju me i ti mali izleti u glumu, poput ovogodišnjeg sudjelovanja u ceremonijalu otvorenja 63. Dubrovačkih ljetnih igara, što mi je posebna čast. Dakako da i voditeljski posao ima svoje čari, kako u radijskom studiju, tako i vođenje različitih kulturnih, sportskih ili pak zabavnih programa. Na kraju, doista ne bih mogao odabrati što mi je najdraže, ali uvijek nekako postoje periodi kada se nečemu stignem posvetiti intenzivnije. Vjerujem, a mislim kako sam to na svom primjeru i uspio dokazati, prije svega samom sebi, da ukoliko čovjek nešto uistinu voli i želi ostvariti, to prije ili kasnije i postigne.