Tri su sigurna znaka da se približava kraj godine. Mnoštvo šarenih kičastih lampica žmiga sa okolnih građevina i svih mogućih javnih površina, butige su prekrcane ljudima koji guraju kolica isto tako prekrcana prekomjernim količinama hrane i alkohola a sve u nestrpljivom iščekivanju perioda između zimskog solsticija i kalendarske Nove godine kada je u planu obžderavanje do povraćanja i oblokavanje do besvijesti (ili obrnuto, po izboru). Treći znak je lavina rekapitulacijskih glazbenih topljestvica himalajskih proporcija koje se kotrljaju sa svih mogućih portalskih planina.
U interesu civiliziranog izbjegavanja sve tri abominacije, ova kolumna će jednostavno preporučiti još dva odlična albuma koja jednostavno zbog prostorno-vremenskih ograničenja nismo uspjeli obraditi tijekom godine. ‘Loud Arriver’ odličan je debitantski rock album grupe Sonja, na čelu s gitaristicom/pjevačicom Melisson Moore.
Tko zna bismo li uopće ikada doznali koliko je Melissa nadarena glazbenica da se 2018. nije javno izjasnila kao transrodna osoba, što joj je zavrijedilo ekspresan otkaz iz black metal banda Absu. Jedini član koji ju je podržao bio je bubnjar Grzesiek Czapla koji joj se pridružio u Sonji, dok se ostatak Absua nepovratno raspao pod gravitacijskim pritiskom svoje transfobije.
Basist Ben Brand upotpunjava novonastali trio koji za vrijeme pandemijskog lockdowna stvara osam fantastičnih pjesama u mješovitom stilu rocka sedamdesetih i glam-metala osamdesetih, kao možebitnu spekulaciju o tome što bi se desilo da su Mötley Crüe ili Poison predvodile žene. Dominantna tema albuma je senzualnost i seksualnost, što se vrlo lako može iščitati iz tekstova pjesama ‘Nylon Nights’, ‘Pink Fog’ i direktno u čelo u ‘Fuck, Then Die’, pjesmi o posljednjim trenutcima prije nuklearne katastrofe. Nekome će možda zasmetati sakrivanje vokala iza reverb efekata koji maskiraju Melissinu nesigurnost u svoje glasovne sposobnosti, no meni ti efekti pak dodaju na nekoj goth misterioznosti približavajući Sonju teritoriju King Diamonda na pjesmama o vješticama (‘Daughter of the Morning Star’ i ‘When the Candle Burns Low…’) i nekrofiliji (‘Moans from the Chapel’).
‘Loud Arriver’ definitivno nije album za široke narodne mase, ali fanovi klasičnog metala sigurno će prepoznati Melissin i Sonjin potencijal. Iz pepela njemačke black metal grupe Secrets of the Moon prije nekoliko godina izniknuo je mračni post-rock duet Crone kako kolaboracija pjevača Phila Jonasa i bubnjara Markusa Renzenbrinka, sa kasnijim adicijama gitarista Kevina Olasza i klavijaturista Christiana Schmidta. Novi album ‘Gotta Light?’ njihov je drugi dugosvirajući uradak nakon odličnog debija sa ‘Godspeed’ 2018. godine.
Teško se vokalno otkloniti od prepoznatljivog SOTM stila koji prožima svaku poru ovog albuma, no glazba, tekstovi i aranžmani ipak otkrivaju dugačak niz mračnih utjecaja bandova poput Alice in Chains, Killing Joke i New Model Army.
Dok se ovaj nihilističko usporeni stil polagano vraća u modu zahvaljujući stadionskoj poprock senzaciji Ghost, Crone gradi svoj osobni zvuk inspiriran avangardnom otkačenošću Davida Lyncha, pa je tako i naziv albuma zapravo citat iz poznate scene u posljednjoj epizodi prve sezone serije ‘Twin Peaks’.
Nastupna singlica ‘Gemini’ zasigurno je i najpristupačnija stvar koja doista podsjeća na mješavinu Ghosta sa Pink Floyd solažama, dok ‘Abyss Road’ i ‘This is War’ subliminalno podsjećaju na Sisters of Mercy iz svojeg zlatnog doba. Ako se poželite izolirati od agresije pirotehničkih eksplozija uz malo dobre opuštajuće glazbe, Crone je definitivno odličan izbor.
I Sonja i Crone samo su jedan mali uzorak cijelog niza izvrsnih albuma izašlih ove godine. Bacite pogled na naše prethodne kolumne za još mnogo prijedloga iz kojih možete izabrati svoj osobni album godine u iščekivanju još kvalitetnije i produktivnije 2023. godine.
Foto
Cruz del Sur Music/
Prophecy Production