Gospođa Aida Saltarić pravi je primjer kako se i u teškim životnim te zdravstvenim situacijama može pronaći ‘svjetlo na kraju tunela’. Ona je našla svoje u izradi betlema. Svojim rukama pravi remek djela, ma čudesa od stiropora. Ali nije to samo stiropor. U svakom njenom betlemu mogu se vidjeti razni materijali iz prirode koje je nevjerojatno ‘uklopila’, obraćajujući pozornost i na najmanje detalje. I nisu to samo betlemi, to su i prava mala mjesta. Riječ je o njenoj ljubavi, nečemu što joj u potpunosti daje energiju, nakon što je pošla u mirovinu. Više od četrdeset godina provela je u zdravstvu, a od toga je petnaest godina radila na hitnoj kao dispečer.
Jedna vrsta terapije
Izrada betlema došla joj je kao prava terapija, a sa svojim hobijem, točnije ljubavi, krenula je lani – sasvim slučajno. Nije znala da ima taj dar! Priča nam kako je bila u izuzetno lošem zdravstvenom stanju. Naime, boluje od reumatoidnog artritisa…
—Zavapila sam tada: ‘Bože daj mi pomozi, daj mi nešto’. I to nešto je očito ovo! Sjećam se da sam ušla u kuću, tada smo bili u nekim radovima i imali smo dosta materijala. Uzela sam mobitel, otvorila YouTube i na prvoj slici koja mi je ‘iskočila’ bio je Talijan koji drži jaslice. Shvatila sam da ih radi od stiropora, i promislila sam: ‘Pa sada imam stiropora oko kuće. Mogla bih to probati’. Odmah sam krenula. I kako sam napravila prvi, tako su mi samo dolazile ideje. Nisam mogla spavati. Kako bi mi nešto palo na pamet, tako sam trčala na balkon, u svoju malu radionicu da to i napravim – priča gospođa Aida koja rijetko radi tijekom dana jer nema vremena. Zbog toga ćete je često naći u njenoj maloj radionici u kasnim noćnim satima.
—Meni vam je to kao da sam odspavala. Taj me kreativni rad odmori. To je za mene vrsta terapije. Nekad zbog bolesti ne mogu doći ni do WC-a. Nekad ne mogu izrezati kruh koliko me to uhvati. Ovo ljeto sam skoro na štake finula. I sad sam na jako teškoj terapiji, ali ovo mi je najbolja terapija! Vježbam ruke, vježbam glavu! Ovo mi ne da da odustanem. To me raduje, drži – veselim se tomu. I umjesto da ležim, očajavam i kukam, meni ovo predstavlja izlaz iz svega! – govori nam naša sugovornica. Treba istaknuti kako od prošle godine djeluje i kao asistent u nastavi.
Divlji pelin – zaštitni znak
Dosad je napravila skoro dvadeset betlema. Ove godine ih je krenula raditi već sredinom osmog mjeseca. Puno je to rada, puno je to ‘pipavog’ posla, zahtijeva se koncentracija i pažnja, a pogotovo – kreativnost. Svaki je njen betlem drukčiji, poseban i lijep na svoj način.
—Svaki betlem ima neku svoju priču. Sve to izlazi iz mog srca – dodaje. Govori nam kako tijekom izrade pozornost pridaje sitnicama i prirodnim materijalima, zbog čega ju je unuka Erin nazvala ‘reciklirom’.
—Skoro na svakom betlemu možete vidjeti od divljeg pelina cvijet. Rekla sam da će to biti to moj zaštitni znak (smijeh). Obožavam raditi sitnice, kao što su male vreće, korpe, stolovi, skale, bunar. To me jako veseli. U svakoj vreći se može naći pelin, majčina dušica… Štite od moljaca, a inače su to zdrave trave koje daju i miris, ali kažu i čistoću doma. Krovovi su od stoljetnog čempresa, a koristim i masline stare preko sto godina. Imate i primjer mog betlema od pošle godine. Mahovina kao da sam je sada stavila. Zašto je to? Ne znam. Isto sam to željela nekoga pitati – reći će. Pokazuje nam i posebne figurice sveta tri kralja koje su stare preko 80 godina! A kad smo je pitali koji joj je najdraži betlem, istaknula nam je jedan koji je veže za njeno djetinjstvo. Rekreirala je obiteljsku kuću u rodnom mjestu Duba Stonska i ‘uklopila’ ga s betlemom. Dok nam je pričala sve te zanimljivosti i pojedinosti, polako su joj se vraćale drage uspomene.
—Sve sam radila po sjećanju. Neke sam stvari, moram priznati, falila, ali bit nisam! Kuća je ista, ima i pižulete. Tu bi moj đed i moj dundo, koji su išli na more, preko podne ljeti legli i spavali. Tu su dva mala okrugla pižuleta na kojima je baba prala robu… – govori nam među ostalim neke pojedinosti najdražeg betlema. Upravo svojim betlemima želi prikazati starinu, to neko prošlo vrijeme, što naravno – nije lak posao.
Radost Božića
Gospođa Aida nam govori kako se uvijek prije Božića osjeća kao malo dijete.
—Uz svu težinu života, i da me boli i da mi je teško, u meni je uvijek prisutna ta radost Božića. To osjećam otkad sam bila dijete. I čini mi se da što sam starija, ta je radost sve veća. Obožavam zimu, dok ljeto baš i ne volim! Već se sada grozim ljeta koje dolazi. Je li to zato jer sam ljeti uvijek puno radila? Možda. Kad su se drugi najviše odmarali i kupali, meni je tada posao bio najteži. Ali i puno Badnjaka i Božića sam provela na poslu. Sad mi je posebno veselje kad znam da sam doma. I na koncu, drago mi je da sve to mogu prenijeti na svoje unučice jer ih to jako raduje. Kad vidim da to kod djece izaziva emocije, rečem sebi: ‘Ma Aida, ipak to nešto vrijedi’. I vrijedi, itekako vrijedi gospođo Aida.
Objavljeno u tiskanom izdanju 21. prosinca 2022.