Nisu ljudi bili svjesni što se zbiva, pogotovo mi mlađi. Tko je vjerovao da će se sve to dogoditi?
Ljeto smo proveli po kafićima, išli barkom na kupanje, čudili se ljudima s naoružanjem, kao da će sve brzo završiti. Kad su neki Englezi dobili poziv svog veleposlanstva da napuste Dubrovnik ‘upalio mi se kliker’, iako se dotad rat događao u Slavoniji. I onda jednog jutra, nakon još jednog izlaska, gruhla je prva granata poviše Zlatnog potoka. Čuo sam starog kako mi kaže da je počelo, a ja sam se u krevetu samo okrenuo na drugu stranu. ‘Pusti me još malo. Ionako neće bez nas ništa’. I onda je krenulo… – započeo je razgovor za DuList Leonardo Klešković dubrovački branitelji, koji je sa svojim bratom Perom cijeli rat proveo na prvoj crti bojišnice.
Životna priča i ratni put Leonarda i Pera Kleškovića nude odgovore na mnoga pitanja o Domovinskom ratu na dubrovačkom području. Te 1991. godine 18-godišnji Pero taman je krenuo u četvrti razred srednje škole, a 21-godišnji Leo, nakon što je u rujnu 1990. godine odradio vojni rok u JNA, upisao fakultet u Splitu. Kako su dočekali prve dane Domovinskog rata, kako su ga proživjeli i preživjeli, kako danas gledaju na to vrijeme i bi li se opet odazvali zovu Domovine Kleškovići otvoreno i bez sustezanja govore za DuList povodom Dana dubrovačkih branitelja.
Kako ste se uključili u obranu Dubrovnika?
Pero: Za razliku od Leonarda ja nisam bio u JNA i kad je počelo nitko me nije htio ‘obući’. Onda su u Mjesnoj zajednici Grad bile organizirane naoružane ophodnje po zidinama, tako da sam prvo bio s ocem. Cijelo naoružanje je bila puška i pištolj. Čuvali smo Grad od desanta.
Leonardo: Trebalo je uhvatiti vezu za ‘obući’ se. Niste mogli lako doći do puške. Mene je ‘obukao’ naš susjed iz Dropčeve, pokojni Nikša Pilić, kojeg se rijetko spominje, a imao je vrlo odgovoran zadatak na početku rata i odradio velik dio organizacije obrane Dubrovnika. Sreo sam ga u ulici i rekao mu: Nikša, idem ja s tobom. Stari mi je dao zlatni lančić s križem, stavio sam ga oko vrata i otišao.
Pero: Pilić je Lea ‘obukao’, a mene ‘skinuo’! Došao sam u hotel Neptun, gdje je bio stacionar s oružjem, hranom i materijalom, uhvatit se puške jer onda možeš gdje hoćeš. Dok smo čekali oružje da idemo na Osojnik pojavio se Pilić. A baš je tih dana poginuo maloljetni Josip Zvono. Kad sam vidio Pilića smrklo mi se. Odbio mi je dati oružje s riječima: Hoćeš da ti ja majci i ocu dolazim reći da su ostali bez sina? Onda su drugi gardisti rekli: Pa nek’ ide momak ako hoće. Međutim, to je bilo nemoguće. Rekao mi je da se ‘skinem’ jer da već imam brata na položaju. Nakon toga sam tražio drugi položaj, ‘skakutao’ od pozicije do pozicije. Završio sam u studenom na čuvanju Uvale Lapad od desanta. Nisam bio zadovoljan i tražio sam premještaj.
Na prvu crtu obrane?
Pero: Prijatelj Niko Grljević bio je na Bosanci i rekao mi je da će me odmah primiti ako dođem s oružjem. Puška je bila ulaznica za prvu liniju! Jedan od branitelja vratio se s položaja zamijeniti ‘papovku’ jer su u Grad stigli novi rumunjski Kalašnjikovi. Međutim, on je razdužio ‘papovku’, a mene za nju nisu htjeli zadužiti. Tad sam u Gospinom polju vidio skladište puno sanduka naoružanja. Rekli su mi da mi neće dati pušku, već da dan kasnije počinje mobilizacija i podjela naoružanja. Na listi dobrovoljaca sam bio 169., a 170 ljudi je trebalo dobiti automatsku pušku. Tih dana četnici su počeli gađati sportsku dvoranu i čudo je da nitko od tih ljudi nije poginuo. Tamo smo tri dana čekali ključ i na kraju, kad su se svi razišli, nas tridesetak smo pošli u Ured za obranu gdje nas je dočekao jednog čovjeka, koji nam je rekao: ‘Cijeli dan spaljujem spiskove i spaljivat ću ih sve dok oni ne uđu u Grad’. Dubrovnik se doslovno trebao predati, ali su na prvoj liniji obrane bili ljudi s velikim srcem i bez kalkulacija.
Leonardo: Dio moje ekipe je već bio na položajima na magistrali poviše Ploča pa sam im se priključio i od tog trenutka sam bio u sastavu 2. satnije. Onda se jedno vrijeme situacija stabilizirala. Srećom pa su oni stali. Bili su kukavice, jer su s malo vojničke hrabrosti mogli ući u grad.
Pero: Njih je koštala njihova ratna propaganda o ‘najzadrtijim nadrogiranim Ustašama koji ubijaju i djeci režu uši’, o ‘pet tisuća plaćenika stacioniranih u gradu’. Koliko ih je ta propaganda ‘gurala’ na početku, kasnije im je bila problem. Imali su loše iskustvo uličnih borbi u Vukovaru.
Obojica ste ratni vojni invalidi. Ranjeni ste istog dana, i to ne u jesen ili zimu 1991., već u kolovozu 1992. godine. Kako se sve dogodilo?
Leonardo: Pero i ja ranjeni smo istog dana. Piše se da smo ranjeni u dubrovačkom zaleđu, a sve se dogodilo na Ivanici 26. kolovoza 1992. godine. Slučajno smo tu srijedu obojica imali slobodan dan. Ja sam se vratio iz Mostara i rekli su mi da ne moram dolazit. Dobio sam od Bobetka petnaest nagradnih dana! Sjećam se da smo se sreli i iznenadili što se vidimo na položaju. Inače, bio je to dan s najviše stradalih, najteži dan u Općoj bolnici Dubrovnik, teži i od 6. prosinca i od studenog 1991.!
Pero: Svake mu godine 26. kolovoza pošaljem poruku i čestitam rođendan!
Što se točno dogodilo?
Leonardo: Bila je to tzv. aktivna obrana. Kad ga vidiš pucaj. Naši su iz bestrzajnog topa gađali jedan bunker na brdu Drijen, ali je projektil prebacio metu i pao na njihov položaj. Oni su mislili da smo ih našli i da krećemo u napad pa su ‘opalili’ po nama minobacačkom vatrom. Prvi plotun je ‘pokupio’ mene, u sljedećem valu je poginuo Miljenko Perić, koji je bio do mene. Ja sam imao sreće da sam se u tom trenutku ustao i u trenu se zaklonio, a Miljenka je ‘presjeklo’. Sljedeća dva plotuna su ranila Pera, sasjekla ga. Najprije po nogama, a onda u rame. Kad su naši čuli da smo ranjeni uzvratili su još žešće po njima, što je izazvalo još jači odgovor.
Pero: Nisu mi htjeli ništa reći, ali sam odmah znao da je Leo nastradao. Rekli su mi kasnije da je teže ranjen, a na kraju je iz bolnice izašao mjesec dana prije mene. Njemu je bilo pitanje hoće li ostati živ ili ne, a mene je trebalo ‘skrpiti’. Noge su mi bile rasute.
Leonardo: Bio sam cijeli izbušen. Rekli su mi da je sreća što se geleri nisu uspjeli rasuti. I danas u sebi nosim jedan. Ušli su mi u tijelo s leđa, a vadili su ih s prednje strane. Bio sam tri dana u komi.
Jeste li se nakon tog stradavanja više vraćali na položaj?
Pero: S tim ranjavanjem smo spoznali što ti se može dogoditi na ratištu, ali smo se vratili na položaj čim smo se oporavili. Jer smo bili ekipa, a znate osjećaj kad vam fali ekipa i kad znate da vas oni trebaju. Kasnije smo postali prejaki i preorganizirani pa su nas razbili na manje ekipe i rasporedili po čukicama s novim ljudima.
Leonardo: Nitko ne spominje 1993. i 1994. godinu, kad se ginulo na crti razgraničenja. To je bio užas. Dovedu ti nove ljude, mobilizirane i nemotivirane. Kad bih vidio da je nabio gradele i boce i s tim išao na čuku, ili spojio baterije Motorole na televizor, više mi je to dalo po glavi nego sve dotad. Mi smo bili djeca, ali smo bili ‘iskovani’. Bilo je puno neozbiljnih ljudi, a zbog toga je više naših stradalo.
Pero: Istina je da nije svak’ za rat! Tada se već smatralo da je rat gotov. Trebinje je jedno vrijeme bilo prazno, oni su mislili da ćemo ih pregazit. To je zaustavljeno političkom odlukom, i Bogu hvala da nismo išli. Samo bi zlo napravili. Oslobodili smo i zadržali svoje, nije bilo ni potrebe ići naprijed. Onda se sve svelo na ‘vikendaše’.
Kako je izgledao povratak kući, u normalan život?
Leonardo: Pošli smo 1994. godine kod liječnika opće prakse. Pero izlazi iz ordinacije i govori mi: ‘Budale, hoće me u mirovinu poslat.’ Kasnije je liječnik isto rekao i meni. Mi smo se ipak odlučili školovati, i to ciljano poslovnu informatiku, za radna mjesta za našu stručnu spremu u Ministarstvu obrane.
Pero: Ja sam pošao 1994. na studij u Zagreb, potom je došao i Leo. Kasnije sam se zaposlio u Centru 112.
Leonardo: Godinama sam radio u Uredu za obranu kao savjetnik za informatiku, a kad je došao preustroj otišao sam u mirovinu.
Pero: Ja imam rješenje o mirovini koje mogu odmah aktivirati. Ali ne želim ići, radim u pekari.
Leonardo: Moram reći da je zločin na takav način umiroviti branitelje. To je branitelje podijelilo, cijelu generaciju su uništili, postali su uteg državi, stvorio se stereotip da ništa ne rade, nego ‘čučaju’ proračun. Sjećam se da sam u Zagrebu 1994. godine svjedočio koje su se cijene umirovljenja branitelja spominjale.
Ogorčeni ste sudbinom hrvatskih branitelja?
Leonardo: Zamišljali smo ideal demokracije u Hrvatskoj. Nismo bili svjesni da se, kad je završio oružani rat, rat nastavio i dalje. Trebali smo se uključiti u stvaranje struktura, angažirati se u politici, makar u svom gradskom kotaru. Tu smo podbacili, to je naša greška. Umirovili su nas, dali nam privilegije, samo šuti i nemoj puno ‘talasat’. Ako ‘talasaš’ uzet će ti se. Tako su branitelji gurnuti sa strane.
Pero: Branitelji su odradili svoj dio posla, a drugi nisu odradili svoj dio. Nije nama državu dala politika, nego srce ljudi koji su je branili. Ljudi nisu išli s kalkulacijama, nego sa srcem. Nismo išli da bi nam se nešto dalo, nego da obranimo svoje. To su divni ljudi s kojima smo dijelili dobro i zlo. Da se htjelo napraviti državu kako treba, to se moglo postići. Pitam se koliko smo bili bogati da nakon svega još nismo ‘fondo’. Žalosno je koliko se tad dalo za državu, a što danas imamo.
Da se opet dogodi slična situacija, biste li se odazvali?
Pero: Kad se danas nađem s ekipom s položaja zezamo se kako bi ‘uhvatili tutanj’. Onda se nasmijemo i kažemo: Ma koga mi lažemo, prvi bi bili gore! Opet bi se ista ekipa odazvala. Pošli smo, odradili smo, i opet bi učinili isto.
Leonardo: Kad bi na onaj način mogli riješiti današnje probleme svi bi se isti čas ‘obukli’. S istim žarom.
Pero: Domovinski rat je nešto najčišće u hrvatskoj povijesti. Rat je odrađen fantastično i učinjena je velika stvar. Tko upire prstom u branitelje? Oni koji nisu učinili ništa, a imaju grižnju savjesti i time peru sebe. Što su to branitelji dobili? Dobio je jedan posto, a gdje je onih 99 posto koji su odradili posao? Riskirali izgubiti glavu, dali sebe, svoje srce za Domovinu i kasnije se vratili u život. A kako im se vratilo? Šikanira ih se. Zaslužili su puno bolji odnos, a nisu ga dobili. Ne cijeni ih se. Pa na najveći državni blagdan se dižu zastave jer nekoj produkcijskoj kući smetaju u kadru. O čemu pričamo? Ovu državu trebaš voljeti, ili je nemoj voljeti i idi ća. Ljudi koji su voljeli svoju domovinu, svoj narod, su tada bili gore. I danas bi bili.
Nedavno ste se obojica aktivirali po pitanju golfa na Srđu. Jedan kao branitelj sa Srđa, a drugi kroz KLGB Srđ je Grad?
Pero: Bio sam četiri mjeseca na prvoj crti na Srđu. Gledao sam na taj plato i tvrdim kako je tamo apsolutno nemoguće igrati golf. Osim ako neće netko trčati za lopticom dok puše vjetar ili sjeći maglu nožem. A što se tiče tvrđave, simbola grada, tko je može dati, ikome? To može jedino ovaj što skida zastave za državni praznik.
Iz rova u školsku klupu
Srđ ‘ispravio’ jedinicu
Stigla je zapovjed da se ‘skinu’ svi koji su išli u školu, a ja to nisam htio. Otac se s mojim zapovjednikom na Srđu dogovorio da mogu ostati ako idem redovito u školu. Tako je bilo. Sa Srđa u školu i vraćaj se na Srđ. Otac mi je rekao: čim dobijem prvu jedinicu letim iz vojske. Bila su nas tri u uniformi u razredu, s tim da sam se ja jedini presvlačio prije škole. Profesor me izveo na tablu, a ja niti znam kako se on zove niti što imam odgovarati. Šapće cijeli razred, ali bez uspjeha. Njima dvojici je dao dva, a meni jedan. Međutim, razred je skočio da sam i ja u vojsci. Kad je profesor shvatio da sam branitelj sa Srđa dao mi je tricu.
Probijena medijska blokada
Prvi snimci napada
Leonardo: Jedno vrijeme sam pratio dva poznata francuska ratna novinara koji su se uspjeli probiti do Grada. Slali su izvještaje i prve snimke napada preko odašiljača na Revelinu, kojim je tada upravljao slikar Jovo Običan. Nakon toga je zapravo počela priča na svjetskoj razini, a sjećam se da su mi govorili da su se obogatili, jer su sve svjetske kuće otkupile njihov materijal. Jedan je kasnije poginuo u Bosni, a jedan je ranjen. Jedan se zvao Michel, a drugog smo zvali Džemper, tako nam je zvučalo njegovo ime.
Slali smo ih doma
Spašavanje albanskih rezervista
Pero: U JNA nisu bili samo rezervisti, bilo je dosta golobradih mladića. Jednom smo pošli u Mokošicu da francuski novinari snime ljude po skloništima. Prebacili smo se barkom iz Sustjepana. Onda su oni poslali dvojicu rezervista, Albanaca, a koji su se i ranije htjeli predati, ali nisu imali kome. Tada su nam rekli da ih ima još koji bi se predali, ali da ne znaju kako. Pričali su kako su ih danima vozili u kamionima i da su im rekli da ‘netko napada Jugoslaviju’. Oni su kopaju rovove. Nisu ništa znali, niti su poznavali Dubrovnik. Bili su isprepadani. Odveli smo ih u Lazarete u Crveni križ, gdje su se presvukli. Dali smo im novac za prijevoz i poslali smo ih doma.
Jalovi pokušaji
Tražili su da se predamo
Leonardo: Znam da nam je na magistralu došao naš čovjek s papirima, tražio da se predamo i da će francuska fregata doći po nas kako bi se Grad ‘mirno integrirao’. Pero Garvan i ekipa s bogena ga je doslovno s nogom u guzicu ‘zavijali’ niz brdo. Ne znam tko je to bio, ali to može potvrditi cijela moja satnija. Vjerujem da je svoje prste u tome imala ekipa mirotvoraca iz Grada.
Susret s kolegama
Mi ‘Olimpijci’, a Vukovarci u majicama
Leonardo: 1993. godine održano je u Makarskoj prvo natjecanje invalida Domovinskog rata. Nama je Dubrovačka banka sponzorirala svu sportsku opremu, došli smo tamo kao sportaši na Olimpijadu. Kad smo krenuli iz grada mislili smo da je to normalno. A kad smo došli tamo vidjeli smo Vukovarce tek s majicama s tiskanim slovima ‘Vukovar’ i to je to. Jako smo se loše osjećali. Bilo nam je krivo. Odskakali smo od ostalih. Onda nam je prišao jedan general i rekao nam: ‘Nemojte se bar vi između sebe sukobljavati. Hrvatskoj je trebao jedan grad heroj i jedan grad paćenik. Vukovar je bio prvi na udaru i nametnuo se kao grad heroj, a svaka granata koja je pala na Dubrovnik odzvanjala je kao tisuću granata u drugim gradovima.’ Kasnije smo bili najbolji s Vukovarcima. I to je bit rata: da bi se Hrvatska priznala, trebala su ta dva grada podnijeti žrtvu.
Foto: Zvonimir Pandža/ Arhiva braće Klešković