Dubrovnik je grad duge pomorske tradicije, grad koji je od mora i za more živio. More nam je stoljećima bilo izvor prosperiteta, ugleda i kulture, a pomorstvo je i danas jedan od simbola Grada.
Dubrovački pomorci već stoljećima svoje molitve upućuju svom zaštitniku, Svetom Nikoli, čiji se blagdan obilježava 6. prosinca. Tim povodom o životu na moru, pomorstvu nekad i danas, te interesu mladih za pomoračka zanimanja porazgovarali smo s kapetanom Vjekom Miletićem, čiji je radni vijek vezan uz dubrovačkog brodara Atlantsku plovidbu.
Kako je tekao Vaš životni i poslovni put do danas, koliko dugo navegavate?
Od početka je vezan za Atlantsku plovidbu. Nakon završene Više pomorske škole, 1999. godine odlazim na kadeturu na “stari” brod Imperial u trajanju od jedne godine. Godine 2001. se ukrcavam u svojstvu 3. časnika palube pa tako ugovor po ugovor sve do danas. Od 2010. godine sam zaposlen u svojstvu zapovjednika broda. Brodovi na kojima sam bio su bili namijenjeni za prijevoz teških/vangabaritnih tereta, generalnih tereta i rasutih tereta.
Zašto ste se odlučili za poziv pomorca?
Moglo bi se reći da je više elemenata presudilo, počevši od obiteljske tradicije, moga društva koje je cijelo bilo u Pomorskoj školi i na kraju same ekonomske situacije. Osjećaj mora je naravno bitan, ali ne i presudan jer mislim da, ako ne u svima, onda barem u dobroj većini ljudi koji su se rodili u Dubrovniku taj osjećaj postoji pa ipak nisu svi pošli ovim putem. Imaju tu utjecaj i priče starijih pomoraca koje smo dugo slušali, zatim pustolovni duh i zanimljivost samog zanimanja, upoznavanje drugih kultura i slično. Sve to skupa na vazi mladog čovjeka može, a u mom slučaju i jest, prevagnuti u korist zvanja.
Čini li Vam se kako je danas život pomoraca teži ili lakši u odnosu na prije?
Čini mi se i jedno i drugo. Inače je nezahvalna ta usporedba na prije i sada jer se i u mom radnom vijeku već sada mogu naći neke radikalne promjene. Rezultat je to brze primjene novih tehnologija, a samim tim i promjene načina življenja, ne samo u pomorstvu već i u svim segmentima života. Ako ipak uzmemo onu nasljeđenu podjelu na prije i sad, život pomorca je lakši u tom smislu što je tehnologija nadoknadila sve one stvari koje su prije bile teško izvodive i nesigurne počevši od samih tehnika upravljanja brodom, životom na brodu i naravno, komunikacijom s kopnom i u poslovnom i u privatnom smislu. Lakše je i s aspekta trajanja ugovora, koji je sad nešto bolji iako to zavisi na kojoj vrsti brodova se navegava.
S druge strane, broj posade je manji, a zahtjeva i posla sve više. Visoki zahtjevi tržišta, vrlo kratki rokovi, a s druge strane nezahvalni, a nekad doslovno i nemogući uvjeti rada dovode do pojačanog stresa te fizički i psihički iscrpljujućeg rada. Kako vidite teško je tu dati neki konkretan odgovor, ali s obzirom u kakvom vremenu sad živimo mislim da je život pomoraca danas teži nego prije.
Kako ste se Vi i Vaša obitelj naviknuli i prilagodili životu pomorca?
Imam dojam da se još uvijek prilagođavamo. Ima dobrih i loših trenutaka, kao i na moru. Lako se naviknuti kad sve ide dobro. Teški su trenutci kad imate bolest ili slične stvari u obitelji. Odricanja su velika i teško ih je prikazati ili opisati nekome tko ne živi taj život, a pogotovo nekome tko površinski gleda stvari. Trpi cijela obitelj, a najviše djeca, moje kćeri Karmen i Nikoleta. Velik dio toga tereta pada na suprugu Antoniu koja, izgleda, ima izvanrednu snagu držanja ne tri, nego sva četiri kantuna kuće. Zajednički trenutci su neprocjenjivi i taj osjećaj doma je zaista vidljiv između pomoraca i onih koji to nisu.
Dubrovnik je još od davnih dana pomorski grad, no posljednjih godina opao je interes mladih za ovo zvanje, što je po Vašem mišljenju uzrok tome i kako bi se mogao pobuditi interes?
Iako bi se dalo diskutirati o tome je li Grad više pomorski, možemo reći da manjak interesa nije problem samo u Dubrovniku, već je to i svjetski problem. Odavno već pada interes za zvanje pomoraca u zapadnim zemljama, a sad je to i globalan problem, posebno za časnička zvanja. Sjećam se priče da je prije nekoliko godina bilo upitno hoće li Pomorska škola “preživjeti” s obzirom na mali broj upisanih učenika. Situacija se u međuvremenu nešto popravila tako da možemo očekivati da će određeni interes uvijek postojati. Pristup države će biti krucijalan u pogledu oporavka zanimanja za ovo zvanje, ali nisam siguran da ćemo neke konkretne korake i mjere tako skoro vidjeti iako bi Pomorski odjel našeg, kao i ostalih sveučilišta, sindikat i neke udruge pomoraca i brodara mogle izbaciti neke valjane smjernice i savjete. Imamo sreću da Grad posjećuju kruzeri pa dosta mladih vidi sebe u tom segmentu pomorstva dok za teretne brodove bilo koje vrste interes može u najboljem slučaju stagnirati. To će, naravno, uvjetovati i situacija u svijetu jer s obzirom na gospodarske, klimatsko-ekološke, političke i zdravstvene probleme s kojima se trenutačno susrećemo malo toga ide u prilog boljem interesu za zvanje pomorca.
Možete li se prisjetiti nekih teških trenutaka na moru, kao i onih koji će vam ostati u lijepom sjećanju?
Mogu se prisjetiti i jednih i drugih trenutaka. Nekako su mi ti trenutci više vezani za ljude s kojima sam radio nego na same brodove ili mora, tako da u lijepom sjećanju imam vrijeme kad sam kao prvi časnik plovio s legendarnim kapetanom Ivicom Djankom Zupčićem, dok mi u grubom sjećanju ostaju trenutci kad su se neki od članova posade (da ne spominjem imena) iskrcavali zbog svoje ozljede, bolesti ili obiteljskih problema.
S obzirom da je Sveti Nikola zaštitnik pomoraca, obilježava li se posebno ovaj blagdan na brodu, ali i u Vašoj familiji?
Moja kćer Nikoleta je rođena 8. prosinca i nazvana je po Sv. Nikoli pa se taj blagdan dodatno slavi u obitelji. Odavno smo i kao društvo (imamo tri Nikše) i kasnije kao pomorci posebno slavili i bili vezani uz Svetog Nikolu. Na brodu je slavlje skromno i obilježava se svečanim objedom i čašćenjem.
Koristim priliku da svim pomorcima, braniteljima Grada i svima onima koji slave imendan taj dan čestitam blagadan Svetog Nikole.