U maniri sportskog novinara obavještavam vas da je 19. svibnja održan treking na otoku Mljetu. Skupilo se 20-tak natjecatelja iz Hrvatske i susjednih zemalja (Crne Gore koliko mi je poznato) na tri duljine staza, 12, 20 i 30 km. Na ovoj srednjoj, Kalipso, sudjelovao je i vaš prijatelj, odnosno ja svojom glavom i nogama. Prva mi se činila početnička, a za posljednju sam pretpostavljao da se treba više pripremati. Prema rezultatu koji sam postigao, odustajanje (DnF-’do not finish’), možda ovaj put nije bilo dovoljno kratke utrke koju bih ja završio. A da sam bio malo informiraniji, pogledao ‘stazu’, odnosno da sam barem pročitao što je trail utrka, a što treking, ne bih niti startao jer nekom poput mene tko je cestovni trkač (silom prilika brdski posljednjih godina), ovaj tip utrke nije baš fah. No da nisam niti krenuo ne bi bilo te situacije koja govori o ljudima, a ne o trčanju, zbog koje vam se isplati pročitati ovo do kraja. Da vas upoznam s terminologijom (odnosno i sebe post festum).
Treking je utrka u kojoj morate neobilježenim putovima najbrže doći od jedne do druge kontrolne točke snalažeći se isključivo kartom, kompasom (?) ili intuicijom (što je bio moj slučaj), između dvije konačne točke starta i cilja. Kao dokaz da ste bili na kontrolnoj točki morate skupiti neki trag. U ovom slučaju su to bili ostavljeni papirići na kojima su bile motivacijske poruke na ‘Google translate’ engleskom (dvije sam vidio od šest koliko ih je trebalo skupiti). Start je bio u Solinama i kad su mi dali tu kartu, svjestan svojih loših orijentacijskih sposobnosti u ne-gradskim uvjetima, već sam lagano htio zbrisati natrag kući, no obećanje koje sam dao organizatorima da ću sudjelovati na trekingu nije tu opciju činilo mogućom.
To što na startu znaš da teško da ćeš stići na cilj i nije baš dobar početak utrke. Ponavljam, ja sam mislio da će me pustiti da trčim/hodam po nekoj označenoj stazi (trail), po mogućnosti prohodnoj, a ne po kozjim planinarskim stazama. Da samo oni znaju kako moja mizantropija ima podtip ‘planinari’! Druga, ništa manja po intenzitetu jest prema svim onima koji se nazivlju ‘trkači’ (automizantropija?), a potvrdila se upravo na ovoj utrci. Vratimo se na stazu. Nakon ravnih 2 kilometra od starta preko Velikog mosta, negdje na razini otočića Svete Marije, trasa utrke usmjerila se u brdo planinarskom stazom. Do tog mjesta nas četvero na utrci Kalipso držali smo se skupa, s time da je istrčao nešto naprijed gospodin u pedesetim, kojem ime ne znam no sjećam ga se s triatlonskih utrka u mojem bivšem životu. Tamo na tom skretanju u brdo razdvojili smo se i svatko je ostao sam sa svojim mislima i sposobnostima orijentacije. Tu sam se prvi put izgubio. Vrtio sam neke krugove, dobivao kilometre, a nisam se maknuo nikuda dok nisam shvatio da postoji još jedna označena staza između tri, ovog puta pogrešne.
Osokoljen uspjehom krenuo sam dalje i zaista nakon poduljeg trčanja, no više hodanja zbog konfiguracije terena, došao do prve kontrolne točke i uzeo papirić. Kako mi je za taj kratki dio puta trebalo podosta vremena, a kako sam sebi dao neke limite za cijelu ovu avanturu, dodatno stisnutih činjenicom da još imam i posljepodnevnu obavezu (sa zborom odraditi misu vjenčanja) do koje se moram još prije dovesti u red, postajalo je sve izvjesnije da ću negdje trebati odustati. No nastavio sam dalje. Pred drugom kontrolnom točkom, putevima kojim nikad kročio nisam, dodatno iskušenje za odustajanje ponudila je uvala tirkizno plave boje i vrućina koja je bila na vrhuncu, kad odjednom banuvši ispred mene dolazi gospodin za kojeg sam mislio do tog trenutka da će pobijediti. Ispričao mi je kako se izgubio putem. U svojem solilokviju nekoliko puta, gotovo dementno perseverirajući, verbalizirao je kroz ekstremnu zabirinutost činjenicu kako nije našao prvu kontrolnu točku i kako će tom problemu doskočiti (‘…reći ću im da sam karticu izgubio!’), no ipak je čuo kroz buku svojih riječi da sam ju ja prošao. Toliko mi se smilovala njegova anksioznost, te besmislena želja da bude na eventualnom tronu iako mu za to nedostaje jedan papirić (‘…a gdje su ostali? Daleko ispred? Mogu ih dostići?!’), da sam zaista pomislio da mu odmah dam svoj, no nova perspektiva u kojoj Ja mogu u toj smješnoj konkurenciji ‘biti na tronu!’ zadržala mi je zmijski jezik za zubima.
Gospodin je lakim koracima nekog tko ima za pravo da bude pobjednik šibnuo preko strmine, dok sam ja vratio slušalice na uši i sopćući, svako malo zastajkujući, krenuo se penjat daleko iza njega. Nakon nekoliko minuta čujem ja kroz zvuk glazbe kako neko glasno dozivlje i vidim ga kako se trčeći vraća prema meni. ‘Slušaj’ kaže on kad sam skinuo slušalice ‘daj ti meni papirić s prve kontrolne točke da me ne zezaju na cilju, a ja ću te pričekati kad ćeš dolaziti i vratiti ga tebi!’. Radilo se naravno o priči za naivce koju je smišljao penjući se ispred mene, moguće pročitavši moje misli. I što čovjek može u takvom trenutku? Možda kao klinac ‘Ne dam ti, moj je!’?. Bez riječi sam mu predao papirić, dobrovoljno se diskvalificirao i zacementirao odluku da ne idem dalje. Nisam ja nikakav junak, meni je postalo svejedno i kao takav nisam na primjer mladima. Putem sam sreo još aktualnog ‘prvog’ koji je zalutao u potpuno krivom smjeru, izveo ga na pravi put i okuražio da tako nastavi, jer onaj s mojim papirićem je daleko iza njega. Vratio sam se kući, skuhao ručak i bez žaljenja na neuspjeh, zadovoljan, krenuo rješavati daljnje obaveze tog dana. Ostalima sam ispričao kako je za odustajanje bila kriva moja slaba orijentacija i loša kondicija, što je samo djelomično točno.