Ajme, davno je to bilo. Srećko mu je dao ime, a te daleke veljače, 26-og, 1986., našla se tu ekipa muzičara i bajkera. I eto, krenulo je, a ni ne znam sam kako je ovoliko opstao – počinje priču o legendarnom Roxyju, kafiću kojeg ne treba puno predstavljati Dubrovčanima, njegov vlasnik Zvonko Gverović Konko.
Zlatne godine, ‘hrpa’ uspomena, kojih je svaki zid pun puncat, pretežno fotografija – sve je to zaokružilo trideseti rođendan ovog legendarnog mjesta za izlaske, koji je okruglu ‘trojku’ proslavio s tri koncerta protekli tjedan. A u njemu su svirali jednostavno svi, reći će Konko, od najvećih zvijezda do sjajne splitske scene. Gosti su bili Dino Dvornik, Tutti Frutti… Protekli vikend obilježili su Sigma, Porporela, Penny Black Remedy s engleskom i hrvatskom postavom…
-Na pitanje tko je najveća zvijezda odgovor je nemoguć. A đe su jazzeri? Uh! Sve dragi i poznati ljudi, ukratko – iz grada nema jazzera i rockera koji ovuda nije prošao – smije se Konko, prisjećajući se i početaka, iako, kaže, nije to baš lako prepričati za jedan razgovor. Ma, nije ni za cijeli broj DuLista!
-Sjećam se prije, taj Bourbon street…. Počinjalo se raditi u ponoća, a tad smo mi već zatvarali, jer ako ti po danu ne zaradiš što imaš zaraditi, od ponoća nadalje nema tu sreće i to je kratkog vijeka – kaže Konko, a ključ uspjeha, kako se to popularno reče – ‘ne postoji’.
-Ono što nas je držalo je duh, a stvar ti je u tome što nam novac nikad nije bio ni na prvom, ni na drugom, a ni na trećem mjestu! Ovdje su dolazile različite generacije, a i dan danas tu su različiti ljudi, različitih profila. Kod nas nikad nije palila snaga, uvijek je bila dobra komunikacija s konobarima, među svima. I lova nije igrala ulogu, već: ‘Dobar dan, kakvo će vrijeme?’ i ti lijepi svakodnevni razgovori. U nas imaš i žena od osamdeset i mladića do 20 godina, a nikad se nije gledala profesija, jesi li doktor ili marangun. Zajednička točka Roxyja je dobra mjuza i dobri barmeni, koji su ovdje godinama radili. Suho iz Galerije, Žanetić, a Pero je tu 27 godina. Bez prestanka! Svi smo mi dio kafića – kaže Konko vrlo emotivno, pokazujući na fotografije koje su godinama brižno skupljali, koje su svi fotkali i slali, a oni iz Roxyja uokvirivali i tražili im mjesto na zidu…
U Roxy stiže i Ducatti
Važan i nezaobilazan dio Roxyja cijeli njegov vijek su bajkeri, reći će Konko, pa to je standardno.
-Motore smo vozili i svirali prije otvaranja Roxyja, pa se tako i nastavilo. Svi bajkeri iz Hrvatske znaju da ćemo im ovdje pomoć, uputit ih i tako dalje. Ako se pokvari motor, samo dođite ovdje, pa ćemo riješiti stvar – ističe Konko, koji kroz osmijeh, pokazujući na svog kučka, kaže ‘čistokrvnog dodža sa Žarkovice’, ističe i to kako su u Roxy itekako dobrodošli i kućni ljubimci, koji, kao i njihovi vlasnici, uživaju u dobroj glazbi.
Otkriva nam i jednu ekskluzivu, pravu u ‘maniri’ Roxyja! Svaki posjetitelj koji je kročio nogom unutra, morao je poviše vrata prvo primjetiti motor. Tu je – dvadesetak godina. I neće pasti! Ali, uskoro mu stiže društvo…
– Kupio sam i jedan trkaći motor, stari Ducatti, stiže u četvrtom mjesecu i stavit ćemo ga posred kafića, u staklu. Neće smetat, bit će na stalku, a inače još je u voznom stanju, vozila ga je jedna žena na prvenstvu Italije, došao sam do njega preko prijatelja. Kako se može voziti, dignut ćemo ga sa stalka i provoza bar jednom godišnje – ističe.
Vraćamo se na svirke, klupsku scenu. Koja je tajna dobre svirke?
-Jednostavno – svuđe u svijetu klubovi, pravi, sa živom svirkom, staju u ponoća. Kreće se oko devet do tad, pogotovo zvijezde. Do 2 možda bude neko druženje, ali gledajte po sebi, pa ne možete vi očekivati da će vam netko u jedan početi, nemaš uoće koncentracije slušati, nema to smisla, Klupska svirka je do ponoća! – napominje Konko, a sudeći po dobrom društvu proteklih nekoliko dana, u Roxyja se itekako zna kako se ‘prži’ dobar rock, blues, jazz…
-Kad smo objavili proslavu rođendana, nisam se puno nadao da će biti ljudi, ali bilo je odlično! Taman ljudi, ni previše ni premalo, što se reče da možeš u WC, da možeš do šanka, da uživaš! Naime, ako je prenatrpano, nitko ne gust, i sve je statično. Ovako, moglo se raditi – a i uživati. Tako je od prvog dana! – kaže Konko, koji ističe i to kako od otvaranja Roxyja, njegovu publiku čine srednjoškolci, već spomenuti muzičari i bajkeri, doktori… I svima je uvijek dobro.
Što je s budućnošću? Jednostavno, ne gledamo što je bilo jučer, što je danas i što će biti sutra, već i za prekosutra ne znam. Bit će kako bude, samo vi dođite na piće ili kratko svratite – smije se Konko, koji zaista, kaže, ne zna kad mu je bilo najbolje.
– Ajme tih najdražih trenutaka je bilo puno, stalno su neki novi, evo ovo mi je bilo mrak, ova proslava! I neka ih bude još – zaključuje Konko, a kako prepričati sve što Roxy jest? Samo dođite, uživajte, osjetite kako ovaj popularni, a domaći kafić diše, i ako niste – postanite dio njegove povijesti.