Koje sve tajne krije dubrovačka Katedrala?

Ova godina u znaku je obilježavanja 300. obljetnice dubrovačke stolne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije ili kako je Dubrovčani jednostavno nazivaju Katedrala.

Ona je biskupovo sjedište i kao takva s pravom nazvana majkom svih crkava u Dubrovačkoj biskupiji, a treći je crkveni građevni objekt izgrađen na istom položaju. Građena je 1672.-1713. na ostacima prijašnje romaničke katedrale. U sebi čuva brojne vrijednosti, riznicu i naravno, arheloško nalazište ranije Katedrale.

KATEDRALA ISPOD KATEDRALE

Za postojanje druge romaničke katedrale znalo se na osnovi starih slika i reljefnih modela Dubrovnika, a nastala je između 1131. i 1157. godine. Za nju se veže legenda o zavjetu engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca. On se, vraćajući se iz III. križarskog rata 1192. godine i jedva spasivši glavu u brodolomu ispred otoka Lokrum, zavjetovao pokloniti gradu, u kojemu kroči na čvrsto tlo, dukate za izgradnju velike crkve. Zna se da je upravo romanička katedrala sa svojim remek – djelima u kamenu, s pet raskošnih portala na fasadi i velikom kupolom ubrajana među najljepše i najbogatije europske crkve svog vremena, a bila je srušena u Velikoj trešnji 6. travnja 1667. godine.
Idejni tvorac gradnje sadašnje katedrale bio je ugledni povjesničar, filozof, pjesnik, diplomat i Dubrovčanin opat Stjepan Gradić čiju 400. obljetnicu rođenja također obilježavamo ove godine i kojeg s ponosom nazivamo Ocem domovine. On je radeći u Vatikanu kao kustos, kasnije i rektor Vatikanske knjižnice, počeo prikupljati pomoć za svoj rodni grad. Glavni arhitekt Katedrale bio je Andrea Buffalini iz Urbina, a u gradnji su sudjelovali Paolo Andreotti, arhitekt iz Genove, Pier Antonio Bazzi i fra Tommaso Napoli. Završne radove priveo je kraju domaći graditelj Ilija Katičić. Svečano otvorenje doživjela je za Božić 1713., a građena je pod utjecajem rimskog baroka u obliku latinskog križa, s tri uzdužna broda i s jednim poprečnim.
I današnja barokna Katedrala doživjela je sličnu sudbinu one romaničke. Potres koji je 15. travnja 1979. pogodio Dubrovnik, znatno ju je oštetio, pa je bila potrebna njena sanacija. Naime, opasno oštećenje bilo je odvajanje njezina istočnog pročelja od ostale mase objekta, stradala je temeljna kostrukcija, izvanjski zidovi, posebice kupola, dok je zidno platno napuklo na više mjesta. Nakon toga potresa obavljena su u Katedrali arheološka istraživanja da bi se pod baroknom crkvom ispitala veličina, oblik, sačuvanost i vrijednost ostataka prijašnje, romaničke katedrale, srušene 1667. godine. Tako se došlo do vrijednog otkrića. Na početku travnja 1981. profesor Josip Stošić sondom je prodro u apsidu dotad potpuno nepoznata sakralna objekta, treće, mnogo starije katedrale bizantskog stila, iz sedmog ili osmog stoljeća, o kojoj inače nije bilo spomena u povijesnim dokumentima. Njeno datiranje u ranija stoljeća upućuje na podatak da je Dubrovnik već tada bio izgrađena urbana cjelina, te pomiče vrijeme postanka grada. Novootkrivena crkva po značajkama je bizantska, a pripada kasnoj antici. Bila je trobrodna bazilika s tri apside, dok je središnja apsida iznutra polukružna, a izvana trpezasta. Zanimljiva je i velika površina te bazilike, koja seže više od 30 metara u duljinu i više od 15 metara u širinu.

BOGATSTVO I VRIJEDNOST

Dubrovačka Katedrala je ukrašena baroknim oltarima i brojnim vrijednim umjetničkim slikama, među kojima ima najviše talijanskih, ali ima i domaćih i flamanskih majstora. Posebno se ističe umjetničkom vrijednošću veliki poliptih Uznesenja Marijino (16. st.) iznad glavnog oltara, djelo velikog mletačkog slikara Tiziana i njegove radionice, zatim prekrasna Madonna della Seggiola (16. st.) koja se pripisuje Raffaellu i njegovoj školi. Bogatstvo njene riznice svjedoči o ugledu i bogatstvu dubrovačkog zlatarstva. Svoje bogatstvo pohranjeno u Katedrali mudri Dubrovčani su vješto čuvali trima ključevima. Jednoga je čuvao knez, drugog biskup, a trećeg tajnik Republike, no samo su se na istovremeni okretaj svih ključeva otvarala vrata riznice.