Prenosimo u cijelosti odgovor KLGB ‘SRĐ JE GRAD’ Ministarstvu kulture, a na priopćenje vezano za oduzimanje zidina Društvu prijatelja dubrovačke starine.
Izmjene i dopune „Zakona o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnik“ nisu pokrenule samo niz medijskih napisa kojima se potencira štetnost tog akta. O njegovoj štetnosti progovorio je niz stručnih udruga, saborskih odbora i pojedinaca, na čije se mišljenje Ministarstvo kulture, budući je po svaku cijenu naumilo pogodovati „svom“ gradonačelniku, nije niti osvrnulo.
Vezano uz opasku kako način upravljanja zidinama koje je provodilo Društvo prijatelja dubrovačke starine nije u skladu s postojećim zakonskim propisima jer je Ugovor o održavanju i korištenju gradskih zidna iz 1998. godine protivan čl. 35. i čl. 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojima je određeno da se javno dobro u općoj uporabi može dati na upravljanje ustanovi kojoj je osnivač vlasnik tj. jedinica lokalne samouprave što Društvo prijatelja dubrovačkih starina nije, te kako je čl. 391. određeno da se nekretnine u vlasništvu jedinica lokalne samouprave mogu otuđiti ili na drugi način raspolagati samo na osnovi javnog natječaja, kao i to da DPDS pravo upravljanja nije dobilo temeljem javnog natječaja, nego izravnom pogodom, naš je stav vrlo jasan – nadležna su tijela RH trebala pred sudom pokrenuti postupak utvrđivanja nezakonitosti i sudskog poništenja navedenog ugovora.
No, umjesto tog legalnog načina kojeg nitko od nas ne osporava ovim se zakonom dirnulo u samo srce demokracije, a to je da se nepoštivanjem ustavnog načela trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, pravni ugovor poništava zakonom. Stoga je ovaj eklatantan primjer uplitanja zakonodavne vlasti u nadležnost sudbene skandalozan dokaz antidemokratičnosti vlasti u RH, a ciničnost izraza silna bojazan o narušavanju načela trodiobe vlasti u priopćenju Ministarstva odraz žalosnog nedostatka političke kulture.
Dalje, u svome priopćenju Ministarstvo kulture tvrdi da su predložene izmjene bile nužne kako bi se napokon upravljanje zidinama prilagodilo suvremenim potrebama. Ovim Ministarstvo implicira vlastitu mjerodavnost oko onoga što je suvremeno, što je pohvalno jer držati korak s vremenom upravo je ono oko čega treba nastojati neka zajednica koja drži do sebe. Tako to isto Ministarstvo na svojoj mrežnoj stranici http://www.minkulture.hr/userdocsimages/bastina/STRATEGIJA_BASTINE_VRH.pdf
navodi sljedeće: Kao zanimljiv primjer može se navesti primjer Društva prijatelja dubrovačke starine koji već 40 godina, temeljem Ugovora s gradom Dubrovnikom, upravlja gradskim zidinama, ubire prihode od ulaznica, a sva prikupljena sredstva ulaže natrag u obnovu spomenika što je zasigurno jedan od najuspješnijih i najinovativnijih primjera održivog korištenja kulturne baštine u Republici Hrvatskoj. Ovaj primjer pokazuje kako se kulturna baština može održivo koristiti, a pritom štititi, konzervirati i rekonstruirati. Model po kojemu djeluje dubrovačko Društvo prijatelja pridonosi poboljšanju zaštite i očuvanju kulturne baštine, ali osigurava i znatna financijska sredstva, koja se usmjeravaju u gotovo sve oblike zaštite materijalne i nematerijalne baštine dubrovačkoga kraja. Dakako, bez podrške i suradnje lokalnog stanovništva i uprave rad ovoga Društva i sličnih udruga bio bi znatno otežan. Dubrovački primjer može poslužiti kao model dobre prakse i za druge udruge u Republici Hrvatskoj. (Strategija očuvanja, zaštite i održivog gospodarskog korištenja kulturne baštine Republike Hrvatske za razdoblje 2011.–2015., str. 36.-37.)
Riječ je, dakle, o modelu koji uključivanjem civilnog društva u skrb o javnom dobru svjedoči o avangardi njegovih utemeljitelja, koji su te davne 1952. godine bili duhom daleko ispred svog vremena, a nažalost čini se i ovoga.
Na kraju, ostaje nam jedino pozvati Ministarstvo kulture da se usuglasi samo sa sobom jer to ova zajednica očekuje od njih pošto ne može djelatnost DPDS-a istovremeno biti jedan od najuspješnijih i najinovativnijih primjera održivog korištenja kulturne baštine u Republici Hrvatskoj, kako se to navodi u spomenutoj Strategiji i nezakonit, zastario i financijski krajnje dvojben, kako se navodi u Priopćenju.
Vezano uz tvrdnju Priopćenja Ministarstva kulture kako je ova Gradska skupština, gradonačelnik i Vlada RH, po prvi put – postavila pitanje. I otkrila da je način djelovanja DPDS-a nezakonit, zastario i financijski krajnje dvojben, valja reći da Gradsko vijeće Grada Dubrovnika u ovom sazivu, a zahvaljujući uspješnim manevrima Gradonačelnika uz potporu tzv. Dubrovačkog dogovora, o problematici odnosa Grada i DPDS-a nikada nije raspravljalo. Gradonačelnik kao ovlašteni predlagač nije smatrao da o toj temi Gradsko vijeće treba raspravljati i zauzeti stav, a kada je oporba to pokušala, vijećnici tzv. Dubrovačkog dogovora većinom su glasova odbili da se rasprava o DPDS-u uvrsti u dnevni red. Stoga je tvrdnja da je Gradsko vijeće Grada Dubrovnika postavilo pitanje te bilo što otkrilo vezano za način djelovanja DPDS-a neistina Ministarstva kulture. Razlog tome je možda i nedovoljna informiranost Ministarstva, kao uostalom i ona premijera Milanovića koji je tvrdio da za ovaj zakon postoji konsenzus u Gradskom vijeću, što je zdravorazumski nemoguće kad se o tome u Gradskom vijeću nikad nije niti raspravljalo niti se tražio konsenzus.
Zdravorazumski je, dakle, nemoguće, ali…
Sve navedeno daje nam dovoljno razloga da potvrdimo sumnje kako se ovdje zapravo radi o principu spojenih posuda u kome jedan Grad, već ponižen od strane tzv. strateških investicija tipa golf naselje na Srđu, a sada i od vlastite zakonodavne vlasti u slučaju DPDS-a, u osobi Gradonačelnika i tzv. Dubrovačkog dogovora ima politički postavljene insidere koji će opstati dok sve blago Grada ne podijele, a od ostataka naprave skupu kurtizanu.
Reliquiae reliquiarum, to je danas naš Dubrovnik!
KLGB Srđ je Grad