Velika gužva ovih dana bi u Gradu. A i naokolo. Uz sve ostalo što domaću čeljad ljetnih mjeseci čini strancima i viškom u svom gradu, postali smo i grad celebrity vjenčanja! I u ovoj priči sve smo podredili zaradi, profitu, lovi! Pa i naše kazalište.
A počelo je i sve ostalo što ovaj grad čini nepodnošljivim za život onima koji inače u njemu žive! Al’ koga briga za nas. Grad – muzej opet je otvorio svoja vrata našim dragim turistima, kruzeri su opet tu u masovnom obilasku Grada u tek dva, tri sata, kad oni navrate bolje do Grada i ne svraćat. Ostajte doma čeljadi! S kruzerima i taksisti su samim tim opet u formi, prazni sto na sat, puni pet na sat! A i rent a car vozila, pretežno sa registracijom „DA“ na ime malog grada u sredini Slavonije, novi su problem, sve ih je više i sve više prave gužve u prometu. Okupajte se dok još imate gdje i dok vam i to ne zabrane, onako izjutra i prije mraka, te čekajte nek’ sve ovo prođe i opet dođe naš mir, naš zimski san. Do tad, vanka ni za živu glavu ako se ne mora! Počelo je ljeto.
Stotinu i nešto skalina
I tako, dođosmo iznova na Prijeko. Nakon „nadopune propuštenog“ i nakon potrage za skrivenim detaljima Grada. Mogli smo možda opet krenuti odozgo, s Buže, osjetit kako je to kad „bura sa Srđa zapuše“, ali nije nam se dalo „učinjet stotinu i nešto više bijelih skalina“ kako to pjeva klapa Ragusa u svojoj lijepoj pjesmi „Skalini od Buže“, te smo u Boškovićevu ulicu, ulicu Od Buže ušli sa Place, Straduna. Prije ljetne gužve koja se i te kako već osjeti i zbog koje ćemo i ova tri, četiri ljetna mjeseca sklanjat se u svom životnom điru, kako bi pokušali stići tamo gdje smo krenuli. Ulica od Buže jedan je od tri ulaza u Grad. S najviše skalina. I kad se uđe kroz Bužu, nosi te rijeka ulica sa skalinima, na sve strane, kao svojim manjim pritocima. Na desno i lijevo, na obje bande, manjim ulicama, s manje gužvi, s puno više neke skrivene ljepote, te svi ti pritoci na kraju svog slijeva spuštaju se i kao da se ulijevaju u more, zapravo na Stradun. Izgubit se nećeš nikad, možda na tren, ali put sigurno vodi skalinima dolje, stalno dolje. Kroz ili preko Prijekog, kvarta skalina Grada. Možda i zbog te silne prometnosti i prohodnosti ulica Od Buže uvijek je bila mjesto okupljanja čeljadi, ulica raznih događanja i zgoda. Ulica je to prve picerije, prvih kafića, pekara, malih betula i čega li sve ne u Gradu.
Slikar Collona
Ulica je to i velikih likova Grada. Znanih i manje znanih, ali onih koji su ostavili veliki trag u sjećanjima Grada. Odmah s ulaza u nju, sa Straduna, na lijevo, godinama već kafić je Primo, naša znana saloča od života. Subotnje okupljanje, ispijanje kavica i pratećih pića, uz gledanje uživo prijenosa sa Straduna i obavezni komentar nazočnih o tome tko je u điru, ritual je mnogih koji ovdje svraćaju. Korak dalje s te strane ulice ulaz je u zgradu u kojoj je dio svog života proveo arhitekt, slikar i kipar Josip Collona zvan i Beppe, rođen 1911. u Dubrovniku, kasnije živio, ali i izlagao svoja djela u Veneciji, Firenci, Napulju… te ga se smatra jednim od najvećih talijanskih slikara novijeg doba! Nakon njegove smrti umjetnikov brat, dr. Saverio Collona odlukom velikog slikara donirao je veliki broj njegovih umjetničkih dijela, čak oko 470, Umjetničkoj galeriji, učinjena je i velika izložba sa preko 170 radova raznih tehnika. Donacija opusa Josipa Colonne Umjetničkoj galeriji Dubrovnik bila je vrijedan kulturološki događaj i izniman prinos likovnom tezorusu Dubrovnika, koji okuplja značajan dio produkcije slikara tog vremena, osobito kruga koji se, nakon Bukovca, Medovića i Joba, okupio oko dubrovačkog likovnog spiritus movensa prve polovice dvadesetog stoljeća Koste Strajnića, te kasnijih slikara koji su, oslonjeni na njihovo naslijeđe, razvili svoj likovni izričaj, poput Masle, Dulčića i drugih. „Njegov slikarski opus obilježen je nesvakidašnjom raznolikošću u stilskom, formalnom i tehničkom smislu. Primjenjuje različite oblike figuracije ekspresionističkog prizvuka, kolorističke i monokromatske apstrakcije i akcijskog slikarstva. Izražava se akvarelom, bakropisom, kolažima, kombinira različite grafičke tehnike, a bavio se i skulpturom“ reći će o njemu gospar Šuljak! Eto, taj veliki slikar rođen je u ulici Od Buže. U istoj kući kao i Ruđer. A preko puta njegova doma, ulaz je u dom obitelji Šuljak.
Video iz Lausa i prva picerija
Dalje, s te strane ulice ulaz je u jedan od današnjih kafića, do kojeg se ide uz skaline, kao da ih nije dovoljno u ovoj ulici, a nekad, godinama tu su bile prostorije NK Dubrovnik. U neko naše doba, tu bi se znali onako, pomalo skriti! Za popiti kavicu il’ što već u ugodnom društvu. U ovom prvom dijelu Ulice Od Buže, dakle onom do ulice Prijeko koja i ovu kao i svih ostalih 14 ulica presijeca na pola, baš negdje ispred prvih skalina kojima se ide gore, do Buže, s jedne, lijeve strane, nekad je bio kafić Laus, među prvima u Gradu, tamo negdje krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih važno okupljalište mladih. Ugodan interijer, sa stihovima Tina Ujevića na zidovima, te sa televizorom na jednom od zidova na kojem su se stalno vrtjeli video spotovi. Laus je bio prvi kafić koji je nudio i tu dodatnu uslugu. A to je bilo vrijeme kad nije postojao Internet, MTV, You Tube i što li već što imaju današnji mladi. I smo imali samo to, mogućnost gledanja video spotova na zidu Lausa. Preko puta Lausa bila je prva picerija u Gradu, a možda i šire. Tko je tada znao za pizzu? Otvorena je oko Svetog Vlaha 1970. godine, jedan od prvih vlasnika bio je Aksel Petrović i od tada radila je bez prekida. Jedno vrijeme vodila su je i braća Kusovac, zapravo Pero, stariji brat, malo više. Bila je ugodno okupljanje svih, dobra pizza i dobro društvo. Jedno vrijeme zvala se „Corleone“, baš onako talijansko – mafijaški, u vrijeme kad smo obožavali film „Kum“. Piće u Lausu, pa pizza preko puta, pa nase, gledat video spotove. Baš nam je bilo dobro. Picerija je tu bila do nedavno. A onda se zatvorila i postala suvernirnica. Kao i cijeli Grad.