„Josip Collona je bio sjajan slikar, kipar, ali i pjesnik! Pjesme su mu objavljene u antologijama talijanske poezije 20. stoljeća. Bilo bi dobro pozabaviti se i time, ipak je on rođen u Dubrovniku, ovdje u Boškovićevoj, a i svu svoju umjetničku ostavštinu ostavio je našoj Galeriji! On je vrlo zanimljiv za naš Grad…“ – početno će nadopuniti prošle „Ulice…“ gospar Tomislav Šuljak.
I dodati još nešto – „Legenda kaže kako se Luko Sorkočević ubio skokom sa drugog kata svoje kuće, palače Sorgo, danas Biskupske palače. Jel’ to istina, tko zna, ali zanimljivo je do tamo napraviti đir i vidjet kako je potpuno zatvoren jedan prozor na drugom i jedan na trećem katu! Možda upravo zbog tog. Možda…“ Tim pitanjem došli smo do znane velike ulice Prijeko, duge skoro kao Placa, koja sve poprečne ulice, tako i ovu, Od Buže ili Boškovićevu, presijeca skoro pa na pola.
Judaši Od Buže
U gornjem dijelu ove ulice, tek nekoliko skalina od ulice Prijeko, na jednom od „stotinu bijelih skalina Od Buže“, stisnuta uz zid, sklonjena za ne smetati u silasku do Straduna našim dragim turistima, kojih je iznova sve više, sjedi Marina Đapić. Sjedam skalin iznad, mali predah nas dvoje, u malo hlada prije nego sunce i njega ukloni, dok pored nas prolaze svi ti veseli turisti. „Prevruće je!“ – kažem joj, „Odmori malo, nemoj da ti opet život spašavam!“- Marina će na to. Jednom me je tako „spasila“. Još dok je radila u „Dubravci“ na Pilama. Sad se tog sjetimo uz smijeh. Preko puta našeg hlada je butiga rukotvorina koju drži njena obitelj. Tu su uselili ima godina, „nakon obitelji Andrije Habulina“, velikog trenera juda koji je tu živio kad je doselio u Grad. I sestra njegove supruge, Nada Duš bila je sjajna judašica, prvakinja Jugoslavije. Marinini sinovi, Maro i Ante također su bili sjajni judaši, sad su treneri u klubu „Ure Nage“, jedinom sportskom klubu unutar zidina koji okuplja skoro pa sve klince Grada. I Maro je bio prvak u mlađim kategorijama bivše države, s nekih 16 godina. Velika se festa napravila u ulici kad se vratio doma sa medaljom. Tako da je ova ulica i ulica od judaša! O da, ne smijemo „zaboraviti“ ni muža joj, njen Boro također je lik Grada. Pričamo o ulici Od Buže, gdje svaki skalin priču ima, a Marina će „To ti najbolje zna Mirjana iz obitelji Bačan, oni su ti ovdje ponajduže od svih koji danas u ulici žive!“
Obitelj Bačan
Kuća obitelji Bačan prva je uz skaline na desno u ovom gornjem dijelu Od Buže i prva na ulici Prijeko. Ipak, nalazimo se u „Fontani“, mjestu redovnih subotnjih kava i okupljanja čeljadi Grada. Inače se tamo redovno srećemo, te priča krene „iz prve“. Mirjana je skoro cijeli svoj radni vijek u „Čistoći“, osim prvih pet godina, kad je, kao prava Konavoka, radila na aerodromu. Već odavno s prezimenom Staničić, suprug Frano radi u prometnom „Libertas“, pjeva u istoimenoj klapi i sjajno igra bridge. Generacija su još iz srednje ekonomske. Od tad „otprilike“ traje njihova ljubav. Mirjanini roditelji, otac Luko Bačan i majka Ane rođena Slovak doselili su se u Grad iz Konavala 1956. godine, „sa smo šesto dinara u špagu“ odmah nakon vjenčanja u crkvi Sv. Vlaha, gdje ih je vjenčao znani don Niko Kusalić, također Konavljanin. Prvo su bili podstanari u ovoj istoj ulici, malo više, na broju 16. u obitelji Metković. „Predragi ljudi, kod njih nam je bilo ko doma!“ Prvo im se 1957. rodila Mirjana. „Baš u toj kući, doslovno doma, u ulici Od Buže, ne u rodilištu!“ Godine 1963. kupuju ovu kuću od nasljednika obitelji Katić, a sa kućom dobivaju i poslugu, dragu gospođu Maru Matišić, Konavoka rođena Ćupić, „Drago čeljade koja je bila s nama do svoje smrti, 1967., kao dio naše obitelji!“ Godine 1964. rodila se i Mirjanina sestra Lena, danas udana Janjalija. Mirjanin otac prvo je u prostoru na ulici Prijeko dugo držao vinski podrum, tada redovno mjesto okupljanja domaće čeljadi. A onda, kako je krenuo turizam, otvorili su butigu rukotvorina. Mirjana je do „Fonatne“ donijela za pokazat’ nekoliko lijepih fotki iz obiteljskog albuma. Na jednoj njena obitelj Bačan, otac Luko, majka Ane i Mirjana, ispred njihove butige na Prijekom, koju danas vodi mlađa sestra Lena i koja se naravno, zove „Bačan“. Druga fotka, ispred butige, negdje sredina osamdesetih, majka im Ane, „Uvijek je bila u konavoskoj nošnji, vazda! Rukotvorine koje vidite na slici činila je sama, vazda je plela i vezla, ili ih je donosila iz Konavala. Ma vidi rukave, nije smio virit iz butige na ulicu, odmah bi došli tadašnji komunalci i kaznili te!“
Zbor u Gospe djece Grada
A onda tek Mirjana iz foto albuma vadi foto – antologiju! Djeca Grada, članovi tadašnjeg dječjeg katedralnog zbora u Gospe, 1968. godine. Brojimo ih, 33 ukupno, opet brojimo, „Ima ih više nego danas u Gradu!“ ubacuje Frano, Mirjanin muž. Pomislim „tko će ih prepoznat sve!“, ali Mirjana krene, na moje oduševljenje, po redu; „Prvi red dolje, s lijeva ti je Antun Poljanić, on ti je s Ploča, dirigent, pa Đuro Jozović košarkaš, do njega Joško Soko, onda pokojni Đuro Drobac, Marica Šapro, Anis Krasovac i Diana Lukić…“ Ajmo drugi red, imaš sjajno sjećanje draga Mirjana!; „ Prvi slijeva je Dario Surjan, pa Tonći Karužić, Pero Mrnarević, pokojni Pero Matana, dalje Joško Prokurica, Marina Karužić, Ivana Radić, Ivana Šapro i Dube Gjuranović. Treći red prvi je Frano Krasovac, pa Braco Tepšić, pa ja, Mirjana tada Bačan, do mene Ljubica Palaškov, Katija Šarić, Dolores Masle, pa pokojna Fani Gjuranović Frane iz klape „Ragusa“, te Silva Gvozden. I zadnji, gornji red prva je Boženka Dukić, pa Jelka Knego, Dube Tepšić, Mira Violić, Dijana Sršen, Dube Kutleša, Mirjana Kralj i zadnja Lule Drobac! Jesmo li koga preskočili?“ „Bravo Mirjana!“ pomislih, koje sjećanje! Svaka čast. Eto vas, danas drage gospođe i gospari, pa se prisjetite tih dana zahvaljujući Mirjani.
Ostaju sjećanja…
Lijepe životne priče redovne prate i one tužne. U petak, na Sv. Antu, 13. lipnja, umrla je Elizabeta Božović, rođena Mišić, Elica iz Božidarevićeve, kćer znanog Grka Mišića, naša i moja prijateljica i generacija iz 8 be. Rođeni smo istog dana, iste godine. I od kad se znamo, „igrali“ bi se tko će kome prvi čestitati rođendan. Život čini svoje, donosi radosti, ali i tuge. Već odavno polako odlazi i naša generacija. Ode i Elica. Ali, ostaju sjećanja, bar na taj dan, kad sam čekao njen poziv.