Kuća Bukovac na svom je Facebook profilu objavila odjeljak iz knjige ‘Moj život’ Vlaha Bukovca, u kojem najveći dubrovački slikar opisuje svoje prvo iskustvo na Festi svetog Vlaha.
‘Moj otac me jednom poveo na svetkovinu Sv. Vlaha u Dubrovnik. (Udaljenost od Cavtata 12 kilometara). U to doba nije bilo parobroda, pa smo se ukrcali na ‘traget’ (lagja na jedro). Kad smo bili prama župi dočekala nas je dosta jaka bura i bilo se bojati da nam se lagja ne napuni vodom. Od straha ja udario u plač, ali ubrzo nas minula pogibelj. A i kraju smo se pomalo približili.
U to neki pilići, koji su bili za noge vezani, zapjevaše, i, kako sam bio ogrnut debelom strukom konavoskom, mišljah da smo već u gradu. Od radosti sam viknuo na Ćaću: – ‘eto nas u Dubrovniku!’ – ali mjesto odgovora žene i muškarci udariše u smijeh, a jedna mi starica reče: – ‘nijesmo sinko još u gradu, ali ćemo brzo ako bog da; ono je kokotić s prove što je zapjevao.’
Dubrovnik mi je svegj u pameti kao mjesto vječnoga blagdana. Neprestano bruje zvona i to na neki posebni način. A kako ne bi kad je tamo biskup i mnoštvo crkava i popova, a da ne spomene manastire ‘Male braće’ i Dominikana, kao i veliki broj dumana i Isusovaca. U Dubrovniku od 5 sati rano pa do podne neprestano se redaju mise i tako se svako 5 minuta javi malo, srednje ili veliko zvono. Ta zvonjavina je na smetnju ljudima slabih živaca, ali mene je sve to zanosilo, pa mi još danas odzvanjaju u ušima ta uzavrela zvučna zvona. Kao da je to odjek neke nadzemaljske slave!
Od onog prvog puta što posjetih Dubrovnik, svuda me ta zvona pratila. U tudjini bili su mi jako utišani glasovi daleke domovine. Misao bi mi opet dočarala onu nezaboravnu svečanost Svetoga Vlaha, kad sam se čvrsto držao očevog kažiprsta, jer me bunilo mnoštvo ljudi, koji su grnuli sa svih strana okolice i moj strah je prešao u užas, kad se zatalasao narod i laktovima se pojedinac branio, da ne bude potisnut natrag. Svi su htjeli da vide dolazak ‘barjaktara’, koji uprav prispješe pred crkvu Sv. Vlaha – pozdraviše razvinutim barjacima.
Zagrmili topovi i ‘trombuni’ (stare puške), odjeknule nebrojene pištolje, a zvona se razmahala kao da će polećeti sa zvonika. Tu iznenada neki čovjek kraj mene ispali ‘trombun’. Prestraših se kao još nikad i Ćaće da me donekle umiri, bijaše prisiljen, da me odvede u neke prijateljice i tamo u igri s jednim vrsnikom sprovedoh preostatak blagdana. Sutra dan je Ćaće došao po mene i onog istog jutra povratismo se u Cavtat.’
Vlaho Bukovac, Moj život, Književni jug, Zagreb, str. 14.