Neke priče zaslužuju biti ispričane jer su neobične okolnosti njihova nastanka nevjerojatnije i od samog sadržaja koji ih tvori. Takva je priča o Strata Records iz Detroita, maloj nezavisnoj diskografskoj kući kratkog životnog vijeka, čiji je naramak jazz, funk i soul izdanja postao ponovno dostupan četiri desetljeća nakon nastajanja. Što se sve između sredine 1970- ih i 2022., i to na dva kontinenta, moralo dogoditi da bi priča postala vrijedna izlaganja, s lakoćom bi mogao ispripovjediti jedino netko toliko vičan pletenju najneobičnijih pripovijesti, poput slijepog argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa. Nisam Borges, ali ću svejedno pokušati. Amir Abdullah ili DJAmir, američki d.j., glazbeni kurator i kolekcionar rijetkih vinilnih izdanja, slučajno je tijekom jedne trampe nabasao na izvornu kopiju albuma ‘Saturday Night Special’ detroitskog orguljaša i pijanista Lymana Woodarda koju je on s The Lyman Woodard Organization objavio 1975. godine (primjerak tog albuma danas se na www.discogs.com prodaje za gotovo dvije tisuće dolara). Na poleđini jeftinog monokromatskog omota u uradi sam stilu stajalo je Strata Records.
Kada je Amir čuo ovaj zaboravljeni jazz/funk lo-fi klasik nije mogao vjerovati da je nešto toliko dobro tako dugo provelo skriveno od ušiju glazbenih zaljubljenika. Počeo je ‘kopati’ (crate digging je termin koji označava potragu za rijetkim i opskurnim izdanjima, često za potrebe sempliranja), ali se dugo nije pomakao s mjesta. Sve dok nije stupio u kontakt sa sinom Lymana Woodarda. Taj je susret rezultirao reizdanjem spomenutog albuma za glasovitu etiketu Wax Poetics 2009. godine. U Detroitu 2011. godine Amir Abdullah upoznaje Barbaru Cox, udovicu osnivača Strate i pijanista Kennyja Coxa. Nakon što mu je kao vlasnica master traka to dozvolila, Abdullah do kraja desetljeća reizdaje kompletni katalog Strate na vlastitoj etiketi 180 Proof Records, uključujući i seriju snimljenih, ali nikad objavljenih ploča. Ističe se funk album ‘Mirror Mirror’ saksofonista Sama Sandersa, legende jazz scene Detroita. Unatoč lo-fi uvjetima u kojima je materijal snimljen nemoguće je ne ostati zapanjen hipnotičkom ljepotom pjesme ‘Face At My Window’ s nepoznatim ženskim vokalom i upečatljivim zvukom melotrona. Četrdeset godina poslije prvi put su objavljene ploče Maulawija Nururdina, Kennyja Coxa (snažan utjecaj bossa nove i sambe na albumu ‘Clap Clap! The Joyful Noise’), The Soulmates (singlica u stilu Motowna) i Fita Fostera (salsa). Upravo te neobjavljene snimke pokazuju interes Strate Records za različitim glazbenim stilovima, ne samo za jazzom. Posebno je zanimljivo EP izdanje ‘Time is Wasting’ koje nosi samo oznaku TJ. Naime, to je sve što je pisalo na izvorniku. Iako je loše stanje vremešne trake utjecalo na kvalitetu zapisa, Abdullah je odlučio objaviti četiri pjesme koje su mogle predstavljati tek referentnu demo snimku nepoznatog mladića s gitarom i setom ljubavnih pjesama u potrazi za diskografom i ugovorom. Identitet TJ-a do danas nije otkriven. Prošle godine digitalno je za UKetiketu BBEMusic (Barely Breaking Even) objavljen kompilacijski album ‘DJAmir Presents Strata Records – The Sound of Detroit Volume 1’, a u travnju ove i prateći – ‘Strata Records – The Sound of Detroit – Reimagined By Jazzanova’.
Detroit, sjedište američke automobilske industrije, kolijevka Motown soula, proto-punka (The Stooges, MC5) i detroitskog techna (Derrick May, Jeff Mills, Kevin Saunderson…). Sedam tisuća kilometara preko Atlantika, leži Berlin, jedno od najvećih europskih središta elektronske glazbene scene, kontrakulture i zabave, a čiji je samo jedan klub, legendarni Berghain, nazivan svjetskom prijestolnicom techna. Berlin je i dom nu-jazz, funk, latin-jazz, electronica kolektivu Jazzanova, sastavljenom od d.j.-eva i glazbenika koji kontinuirano i globalno prepoznato djeluju od sredine 90-ih. Da je Amir Abdullah upravo njima prepustio da materijal Strate Records odjenu u suvremeno i bolje snimljeno ruho, puno govori o renomeu koji Jazzanova imaju na sceni. Album otvara ‘Lost my Love’ Kennyja Coxa, a zatvara ga ‘Loser’ Sama Sandersa. Vokalne dužnosti preuzeo je Sean Haefeli, Berlinčanin porijeklom iz Indianapolisa. Najviše odabranog materijala dolazi sa ‘Saturday Night Special’ The Lyman Woodard Organization, a uz naslovnu (koju su pratećim remiksima pripremili za zahtjeve klupske scene) tu su i spomenuta ‘Face At My Window’ i ‘Creative Musicians’, koja je također popratno remiksirana. Izdvajaju se i ‘Root in 7/4 Plus’ Maulawija, ‘Inside Ourselves’ Sphere i Coxova ‘Beyond the Dream’, ovdje s originalnih 13 skraćena na 3 i po’ minute. Jazzanova ne žele da se ovaj ‘reimagined’ album (kako se to sad trendovski zove) promatra kao albumom obrada ili covera i teško je imati išta protiv jer slušatelj zahvaljujući njima uranja u neistraženi kreativni svijet mističnog Detroita nakon ustanka 1967. godine.