GORAN KARAN Picigin je ono dijete u meni koje još uvik skakuče, bez obzira što ga vrijeme ‘gužva’

Počela je Festa Dubrovnik. U sklopu ove višednevne manifesta­cije održat će se i veliki gala koncert Gorana Karana ‘Živila nam ljubav’, uz gudače Dubrovačkog simfonijskog orkestra i gošću sopranisticu Saru Žuvela. Proslavljeni glazbenik u razgo­voru za DuList ističe kako jedva oče­kuje koncert. Prisjetio se s nama poče­taka, raznih koncerata, Crne Udovice, a pričali smo i o – piciginu.

Veliki gala koncert pod naslovom ‘Živila nam ljubav’ održat ćete kra­jem siječnja u sklopu ‘Feste Dubrov­nik’. Kakvi Vas osjećaji prevlada­vaju tim povodom i što dubrovačka publika može očekivati?
‘Živila nam ljubav’ se dobro i zove s obzirom da smo u priči Dubrovnik i ja, ili Grad i ja, stvarno već odavno, još od 20. stoljeća. Još od grupe Crna Udovica di san ima priliku doći poslije izvrsnog, nažalost pokojnog Davora Ercega. Još tamo ‘99. pa potom i 2000. svirao sam u teatru i moram reći da su to uvik onako posebne prigode za sladokusce. To je Dubrovnik… To je jedna sredina koja je brojem ljudi malena, ali je navi­kla na visoke standarde. S obzirom da je također dom vrlo talentiranog svita, ono što možemo očekivati ovom prilikom ­to je da ćemo dati sve što mi znamo, Bog da zdravlja. Tu je i gudački dio Dubrovačkog simfonijskog orkestra sa maestrom Ivanom Hutom. Tako da ćemo obići neka stara mista di smo se ljubili, bar pjesmom. Nadam se da ćemo napraviti razloga za nove uspomene. ­

Jesu li dubrovački koncerti druk­čiji od onih u ostatku Hrvatske?
Na svakom koncertu, gdje god dođeš, zapravo se suočavaš s mentalite­tom tog mjesta. Zidine Dubrovnika su vidile jako, jako puno te na kraju krajeva ‘rodile’ jako veliki broj kva­litetnih autora, pjevača, umjetnika svake vrste. Tako da jedna, čak bi reka donekle ‘dvorska izbirljivost’ bude na početku svakog toga nastupa. Sjećam se još od prvih trenutaka kad smo kao Crna Udovica, kasnije Big Blue svirali u Lazaretima. Publika dođe onako, evo jedan izraz – ‘zdravo skeptična’ ili ‘Ajde da vidimo šta znaš i kako ćeš’. Međutim, kad se pogodi prava pisma, a dogodilo se nekoliko puta u mom životu, onda se stvarno otvore srca. To se zadnji put dogodilo na božić­nom koncertu preklani gdje je također bio Dubrovački simfonijski orkestar i gospodin Hut. Dogodilo se također kad sam imao priliku svirati s velikim maestrom Đelom Jusićem. Tako da – jedva čekam!

Gala koncert Gorana Karana održat će se u subotu, 28. siječnja u 20 sati u Kazalištu Marina Držića

Spomenuli ste djelovanje u Crnoj udovici, kasnije bendu Big Blue. Kako gledate na te dane i što biste izdvojili kao posebne tre­nutke? Jeste li još u kontaktu sa članovima?
To je bila 1990. Tada sam bio u grupi Zippo. Imao sam razgovor, baš za novu godinu, s ekipom – Zvonko Keitner Doka, Željko Lale, Velibor Bobo Raja­čić, Enes Omerčahić. To je tada kre­nulo. Odmah smo te 1990. cilo lito svi­rali u Lazaretima, tri dana u tjednu. Uz materijal Udovice i ovo što smo mi spremali, također smo svirali i svjet­ske standarde rock glazbe – od Aero­smitha, AC-DC-a do Claptona. Baš smo sebi bili, onako, muški nametnuli što ćemo i kako ćemo. Na kraju krajeva, tako se pekao zanat! A uspomene su – lito je, lipo je, more – dogodi se povre­meno i neka ljubav. Zaista, jedno lipo vrime, moram reć’. Još sam naravno u kontaktu s ljudima. Kako Željko Lale djeluje kao glazbeni majstor, često radimo skupa. S Dokom se vidim u nekim razmacima koji dopuštaju nje­govoj internacionalnoj karijeri. Jer on se prilično dobro plasirao u okviru rock glazbe. Znam da je snimao s čla­novima grupe Deep Purple i nastupao uživo s njima. Čujemo se, vidimo se. Bili su čak i neko vrijeme razgovori da će se za ovaj koncert nešto dogo­diti skupa. Međutim, on nije u Hrvat­skoj u doba održavanja ovog koncerta pa triba ostat živ za neki drugi put. S ostalim momcima, kad se vidim, uvi­jek popijemo piće i sitimo se kako nam je bilo.

Anegdota je zapravo, između osta­lih trenutaka, kada nije sve financij­ski pošlo kako smo mislili da će poći u okviru tih koncerata u Lazaretima. Ja sam bio tada ostavio svoj posao, radio sam kao tehnički urednik u Slobod­noj Dalmaciji. I onda sam otiša jednu večer na skale sv. Vlaha i otvorio kufer. Tu je tada počelo moje sviranje po uli­cama pa čak bih reka i svita, i Europe koje je trajalo jedno osam godina dok se nije dogodilo glazbeno sazrijevanje, dok nismo snimili materijal koji je lju­dima na neki način prirasta srcu. Tako da je Dubrovnik s te strane ostavio tu prekrasnu anegdotu.

Kako biste opisali Vaš glazbeni put? Je li sve uvijek bilo ‘med i mlijeko’?
‘Med i mlijeko’. Med je, za početak, to što se možeš baviti glazbom. A mlijeko – ako te netko hoće slušati. Naravno, između profesionalnog bavljenja i želje za tim, stoji jako puno – svega. Zapravo, želje za početak, jer to ako želiš, onda ćeš imati volje to raditi i vježbati. Pa ćeš to zaista napraviti i pokazati ljudima. Ako budeš imao sriće, ako Bog dragi makne taj zid što si ga već načeo gla­vom dobrano, onda će se u jednom tre­nutku tako nešto i dogoditi. Ima sam prilike svirati isprid kuće, di smo učili svirati gitaru na moru navečer, priko kafića di bi sam svira, pa ovih litnjih terasa, bendova… Na kraju san propiva nešto i klasiku. Nastupa san svirajući po ulici – Austrija, Njemačka, Francu­ska, Italija, Amerika, Australija pa i u nekim mjuziklima u Beču. U jednom trenutku je bilo presudno što je Zdenko Runjić prepozna različitost talenta koji mi je Bog dao. Napravio je stvarno krasne pisme u suradnji s brojnim lju­dima. Neno Ninčević je radio dosta tekstova, Vjekoslava Huljić, kasnije je pomoga i Tutić, Dino Šarana… Već dosta dugo toga radim i sam. Na kraju krajeva, tako je i počelo sa Big Blue i prije toga određenim ‘kooperacijama’. Bar tekst, ako ništa drugo. U zadnje vri­jeme je to već prebiranje, najčešće po vlastitim žicama. Povremeno s nekim nešto napravim, ako mi je zaista inte­resantno i ako nisam dosad sagleda to iz glazbenog kuta. Znači, put je bio dug, interesantan, bio je postupno išao sve bolje. Iako nije konstantna crta, malo gori, malo doli. Ako hoćeš da ti se to pretvori u život, onda ti mora biti lju­bav velika. Zahvalan sam publici što me sluša i Bogu dragom što mi je dao glas. Jedina moja kvalifikacija je tih par kapljica znoja na licu dok to pivam.

Koje biste svoje pjesme mogli uvijek izvoditi na pozornicama?
Pismu koje mislim da bi uvik moga pivat mi se čini nekako da je ‘Prozor kraj đardina’. Ona mi je zaista draga. Povremeno zasviramo, ali u zadnje vrijeme dosta rijetko ‘Priznaj mi’. Za to moram biti malo ljući jer ipak dolazi iz vrimena rock glazbe. ‘Ostani’ mi je draga pisma, ‘Dobro ti jutro ljubavi’ mi je super pisma… U zadnje vrime jako puno volim pivat ‘Dugo nisam bio mlad’.

Jedan ste od istaknutijih hrvat­skih vokala. Kako njegujete glas i glasnice?
Što se tiče njege glasa i glasnica, nakon početnih entuzijazama koji su bili izra­ženi u tom ‘rock miljeu’ – cigarete, piće – ima san sriću pa sam se tamo negdje već sredinom svojih dvadesetih godina, odlučija sam sebi maknit s puta. Tako da sam razvio nekakav pokušaj zdra­vog života, vegetarijanac sam trideset godina.

Što Vas veseli u životu, osim pici­gina na Bačvicama?
Dosta ovih ‘eksplozivnih’ situacija sam u životu proša, tako da me veseli dobro društvo, dragi ljudi. Veseli me čitati dobre knjige, svirati i pjevati, pisati pje­sme. Ali, dragi odnosi, lipa priroda, mir u srcu i nekakva dobra želja. Picigin je ono dijete u meni koje skakuče još uvik, bez obzira na to što ga vrijeme ‘gužva’. Nema veze, srce unutra skakuče i to je neka radost življenja. Znači, glazba, svaka vrsta umjetnosti koja me pogađa, odnosi s dragim ljudima, od smijeha do poljubaca. Zapravo sam sritan čovik u životu i mogu reći da radim stvarno što želim, čak i kad želim. S obzirom da volim to što radim, to radim svaki dan.

Foto: PR