Gradonačelnik Mato Franković proglasio je 72. Dubrovačke ljetne igre otvorenima, a prije samog tog čina održao je tradicionalan govor.
Donosimo ga u cijelosti u nastavku.
‘Privilegirani od nebesa što ovaj komad tla zovemo domom, zaklonjeni kamenim vjetrobranom koji su naše zidine i štićeni lukobranima što su naše kule, u Dubrovniku iznad svega držimo do tradicije, simbola naše postojanosti u trajanju.
Tradicija nam pruža snažan osjećaj pripadnosti i kontinuiteta. I nevoljko odustajemo od tih uvriježenih praksi, naših vrijednosnica.
O vraćanju tradiciji govori i sam prizor povratka ceremonijala otvaranja Igara u ovaj svedubrovački prostor, omeđen božanskim i svjetovnim, sakralnim i državničkim.
Zato je posebno lijepo, poznato i utješno stajati večeras ovdje, u trenucima kada udaljeni žamor našijeh i furesta, nadahnuto kazivanje glumaca i zvuci glazbala u zanosu ponovno ispunjavaju prostor kojim se još maločas pronosio poznati pjev čiopa, tih opjevanih vladara dubrovačkih predvečerja.
Pod budnim okom Parca biti zagledan u raskošnu ljepotu Divone gdje su u kamenu uklesane riječi slavne trgovačke povijesti grada – „naši utezi ne daju da se vara i bude prevaren. Kad mjerim robu, mene mjeri sam Bog“.
Prizor utješan i poznat. Povratak na staro, ali nikada više isto.
Jer drugačiji smo ljudi nego što smo bili pasalih ljeta. Još nedavno nismo mogli ni zamisliti da ćemo, suočeni sa svirepim i nevidljivim neprijateljem, morati odustajati od svojih rutina, preslagivati prioritete, bdjeti nad dobrobiti bližnjih i potrebitih, podsjetiti se da je ispunjenje u dijeljenju, a ne sakupljanju.
U svakom zlu, ponešto dobro.
Modeli jučerašnjice neka nikada više ne postanu prijetnja.
I nikada više ne budimo taocima društvenog statusa i zgrtanja imetka, podanicima brenda, siromasima duha. Nikakve su to vrijednosti, a najmanje one kojima treba stremiti.
Usredotočen na materijalno, čovjek će sebi utvarati slobodu. A utvara slobode nije sloboda, ona je tek privid, distorzirana slika stvarnosti, uteg koji vuče prema blatu, puko sužanjstvo.
Zar nismo, kao i cijeli svijet, u posljednjih godinu i pol dana spoznali što znači biti slobodan, a zatočen!? Naučilo nas je to iskustvo još više cijeniti plemeniti pojam jedinstvenog dubrovačkog Libertasa. Jer prakticiranje slobode kao jednog od temeljnih ljudskih prava nosi odgovornost, a izražavanje naših sloboda nikada ne smije ograničavati slobode drugih.
Iako ovaj odmak od ograničavanja i povratak poznatim praksama življenja laska ljudskom duhu, vrijeme koje je pred nama još je uvijek nagrizeno nijansama neizvjesnosti. Kao pojedinci i društvo moramo biti spremni nositi i dijeliti taj teret. Jer nama ususret valjat će se mnoge nevere, ali naša vesla su čvrsta, a olujna jedra razapeta. Bit će i naleta sile onih koji su s njom srasli. Moramo im se oduprijeti.
Čas je zreo za tkanje mreže sloge, za staloženost, razboritost, slijepu posvećenost javnome. Nije ovo vrijeme od stvaranja ličnosti i trčanja za imidžom.
A oni koji su na sebe preuzeli teret povjerenja građana, neka ga ne shvate olako. Nismo to povjerenje osvojili, posudili smo ga kao zajam da bismo mogli časno služiti i dužni smo ga svojim radom vratiti građanima.
„Kuće su izgledale kao od istog graditelja i građene u isto vrijeme” rekao je u doba najsnažnijeg gospodarskog, političkog i kulturnog uspona Republike gost Dubrovnika, talijanski humanist i pedagog Filip de Diversis, a na istom tragu su i Kotruljevićeve misli o „gradu koji ima izgled jedne kuće, a kuća izgled grada“.
Koji bi naš izgovor bio da ne gradimo grad kao kuću za sve naše građane, da ne slijedimo putokaze naših starih, koji su za to imali političke snage, vizije i mudrosti, a nadasve domoljublja. Učinimo to u čast onih koji su samo pred trideset ljeta za otvorene funjestre na ovoj kući prolijevali krv.
Jedino tada znat ćemo da smo dali najbolje od sebe kako bi ovaj grad ostao kuća vrijedna divljenja za sve putnike i dom za sve koji će ga tako zvati, za našu djecu i djecu njihove djece.
Ulicama grada možda hode neki novi Držići i Gundulići, Boškovići i Getaldići, Kotruljevići i Sorkoćevići. Moramo ih prepoznati, omogućiti novi zalet kreativnosti i poticati izvrsnost.
Dok se u sljedećih mjesec i po’ prepuštamo oplemenjujućim estetikama umjeteonstva razmislimo malo o ovome. Jesmo li spremni otpuhati prašinu sa starih, u kamenu zapisanih, postulata, onih citata kojih su nam prečesto puna usta. Jesmo li spremni bespogovorno ih slijediti djelima?
O stalnosti promjena govori glasovita izreka. Svake mijene plaše. Ali guraju nas naprijed, omogućuju nam da zadržimo ravnotežu, rastemo, prilagođavamo se, korigiramo ono što je bilo loše. I to bez da gubimo sebe ili odustajemo od naše suštine.
I neka dugo i mirno plovi ovaj vječni grad. I neka ne gubi smjer.
… Gle! – Grad predamnom u raskoši spava,
pun blaga i zlata, kano nebo zvijezda!
Gle! st’ijene slavne i te Crkve svete.
Gle! more sinje, našijeh broda trku,
i Dvor knezova gdje Sloboda vladâ,
sve to u bezdan nek’ se sruši, Vilo,
nek Val proguta, ako slogu zgazi!
Uz ove, uvijek „zimzelene“ stihove „Gundulićevog sna“ Iva Vojnovića cijelom timu Dubrovačkih ljetnih igara i umjetnicima želim još jednu uspješnu festivalsku sezonu, ma koliko ona bila opterećena ograničenjima i izazovima.
Vama, dragi sugrađani i gosti, prijatelji Grada i Igara, želim da kao i svake godine uživate u ponuđenim programima.
Proglašavam 72. Dubrovačke ljetne igre otvorenima.’