Gdje god da sam živjela, uvijek sam se često vraćala u svoj rodni grad, a to radim i češće ovih zadnjih godina otkad sam u Zagrebu. Kad živiš negdje daleko, bez obzira što i tamo stvoriš dom, uvijek kad kažeš da ‘ideš doma’ misliš na ono tvoje mjesto, ono ‘doma’ gdje se osjećaš sigurno, gdje osjećaš da pripadaš i gdje se uvijek vraćaš. Moj dio Grada su Ploče, tamo sam provela djetinjstvo, tamo žive moji roditelji, na Banjama sam se kupala otkad znam za sebe, godinama u Lazaretima pjevala u Malom raspjevanom Dubrovniku, išla u Gimnaziju, prvi put se zaljubila. Tako da Ploče imaju posebno mjesto u mom srcu. Uvijek kad dođem odvojim neko vrijeme da samo šetam i upijam. Nekad s fotoaparatom, nekad bez. Gledam, osluškujem, divim se, inspiriram se i osjećam zahvalnost što je Dubrovnik moj grad, a gdje god živjela, uvijek i moj dom – govori nam fotografkinja i rođena Dubrovkinja te autorica bloga ‘Travelling oven’ Lili Bašić dok priča o svom Gradu kojemu se uvijek rado vraća. Živjela je u različitim državama svijeta, od Škotske, Turske pa sve do Kazahstana gdje su se temperature spuštale i do -48 celzijevih stupnjeva. O ljubavi prema fotografiji, životnom putu, društvenim mrežama te stilizaciji hrane rekla je više u razgovoru za DuList.
Trenutno djelujete kao uspješna food, travel & lifestyle fotografkinja i blogerica. Na Vašem ste blogu ‘Travelling Oven’ tako uspješno spojili objave o hrani i putovanjima, ‘začinjene’ odličnim fotografijama. Možete li se s nama vratiti na početak i opisati kako je zapravo započeo i trajao Vaš put do ovakvog životnog ostvarenja?
Fotografija je uvijek bila nešto što me zanimalo još otkad smo u djetinjstvu sestra i ja na poklon od roditelja dobile mali jednostavni analogni fotoaparat. Od najranije mladosti sam imala želju što više trenutaka i detalja zabilježiti i zadržati na taj način. Iako nisam imala nikakvih konkretnih znanja o fotografiji, imala sam ono što bi se moglo nazvati ‘dobro oko za kadar’ i svijest osim u svojim sjećanjima, da je ljepota na svakom koraku i da je želim zabilježiti i pohraniti i u drugim oblicima. Inače sam po struci diplomirana sociologinja, a život me je vodio nekim neočekivanim i pomalo neobičnim putevima. Radila sam na raznim radnim mjestima, živjela u nekoliko različitih država, a tek u tridesetim godinama, u jednom teškom životnom razdoblju, jedan sam dan samu sebe zapitala što je to što bih zaista željela raditi i što bi me ispunjavalo i usrećilo. Kad sebi onako najiskrenije postaviš takvo pitanje, najprije na površinu izbiju svi mogući razlozi zašto je tako nešto ‘nemoguće’ ili ‘prekasno’ ili ‘neostvarivo’. Ali iz mene je doslovno vrištao odgovor: Fotografija! To je ono čime se želim baviti i što želim raditi bez obzira što sam znala da moram početi od nule, da je konkurencija ogromna, da je u tome dosta teško uspjeti i izdvojiti se. Bilo je bezbroj razloga za odustati, ali sam znala i osjećala da je to neki moj put kojim želim i moram ići. I tako sam jedno jutro 2014. godine, kad sam živjela u Astani u Kazahstanu i kad je vani bilo -40 C, sjela za svoj radni stol ušuškana u nekoliko slojeva odjeće i utipkala na laptopu pitanje ‘kako početi učiti o fotografiji?’.
Završili ste jednogodišnji profesionalni online tečaj fotografije ‘The Photography Institute’.
Tako je, i nakon toga i jedan od naprednih modula koji su posvećeni pojedinačnim vrstama fotografije tako da sam se tu prvi put zapravo upoznala s fotografijom hrane. To je bio samo početak jer kod svakog ozbiljnog bavljenja fotografijom potrebna je praksa, učenje iz grešaka, ponavljanje i tako opet ispočetka. Kad jednom počneš fotografirati, to postane način života i nešto bez čega ne možeš i ne želiš. Jedna od važnijih prekretnica za mene je bila kada sam 2016. završila petodnevni tečaj ‘Food Photography & visual storytelling’ u Engleskoj u organizaciji renomirane norveške fotografkinje Marte Marie Forsberg gdje je kao gost-predavač bila i švedska fotografkinja hrane Linda Lomelino koja mi je od samih početaka bila uzor i veliki izvor inspiracije. Kasnije sam imala tu sreću i čast da me je podržala u mom radu i da smo uz to uspostavile i prijateljski odnos. Najvažnije što sam ponijela sa sobom nakon tog tečaja je samopouzdanje i uvjerenje da sam izabrala pravi put, taj neki intenzivni osjećaj da uvijek pa čak i u najtežim okolnostima, možemo promijeniti svoj život, slušati i slijediti svoju intuiciju. Moj zaokret prema fotografiji dao mi je hrabrost za promjene i u drugim sferama života i zbog toga osjećam neizmjernu zahvalnost.
Naveli ste da ste živjeli u brojnim državama svijeta. O kojim se državama i gradovima radilo, i zašto ste se odlučili na takve pothvate?
U razdoblju od 2006. do 2008. sam živjela u Glasgowu u Škotskoj, zatim sam se iz inozemstva vratila u
Dubrovnik na neke dvije godine, a nakon toga sam se opet preselila i to u Astanu, glavni grad Kazahstana gdje sam provela tri godine. Nakon jedne godine u Beleku, malom mjestu uz more u blizini Antalye u Turskoj, živjela sam i u gradiću Davosu u Švicarskim Alpama sve do 2016. kad sam se vratila u Hrvatsku i od tada živim u Zagrebu. Znam, komplicirano je (smijeh)! I ja se moram dobro skoncentrirati da se sjetim gdje sam sve bila i kad! Bilo je to dosta intenzivno razdoblje mog života jer sam se zbog prirode posla bivšeg supruga često selila i to u moglo bi se reći u svakom smislu – klimatskom, kulturološkom, ekonomskom, političkom u doista vrlo različite zemlje.
Kako je život u drugim državama doprinio Vašem osobnom razvitku?
Sva ta iskustva su me svakako obogatila, mnogo čemu naučila, ali i osvjestila koliko je teško uvijek iznova počinjati ispočetka i graditi život u novoj okolini, prilagođavati se novim mentalitetima, koliko se treba potruditi da se ne prepustiš usamljenosti nego da ‘tražiš neke svoje nove ljude’, a usprkos fizičkoj udaljenosti da se ne udaljavaš od svojih starih prijateljstava. Usprkos svim izazovima, sve te veličanstvene planine, šume, rijeke, tako lijepo uređena sela i mali gradići Švicarske, nepregledna zelena prostranstva Škotske, srdačnost ljudi, sunčani dani ispunjeni mirisima Mediterana i bogata kultura Turske, jedan drugi svijet neobičan i uzbudljiv koji sam doživjela u Kazahstanu, sve je to sad zauvijek dio mene. Pa čak i duge kazahstanske zime koje sve pokriju debelim pokrivačem leda, a temperature se spuste i do -48 celzijevih stupnjeva. To je najniža temperatura koju sam tamo doživjela. Sve to ne bih mijenjala ni za što i zahvalna sam što sam imala priliku to doživjeti, a i preživjeti (smijeh)!
Bavite se i stilizacijom hrane i njenim fotografiranjem te ste održali radionice na tu temu. Kako je krenula ta priča?
Moja fotografija nije ograničena samo na hranu i podjednako uživam u fotografiranju prirode i svega onoga što spada pod putnu fotografiju. Svoj rad uvijek predstavljam u kombinaciji ‘hrana + putovanja’ jer su s jedne strane hrana, a s druge putovanja i sve ono što uključuju zapravo dva glavna interesa u mojoj fotografiji. Najsretnija sam kad ih uspijem iskombinirati i prenijeti gledatelju određenu atmosferu, emociju. Ispričati priču kroz fotografiju. I uvijek me najviše vesele takvi komentari da je moja fotografija u nekome potaknula neke osjećaje, sjećanja, nostalgiju… Tako je i stiliziranje dio tog procesa puno je tu truda, ali i puno zadovoljstva kad vidiš da si nekome prenio neka svoja znanja, iskustva, a uvijek i sam puno toga naučiš.
Možda će netko reći ‘pa to je samo fotografija hrane’, ali koliko je vremena potrebno za napraviti dobru fotografiju pripremljenih jela ili slastica? Sjećate li se nekih prvih fotografija i pogrešaka koje ste s vremenom ispravili?
Kao i svaka vrsta fotografije tako i fotografija hrane ima svoje specifičnosti i svaki početnik će vrlo brzo shvatiti da nije tako jednostavno postići da hrana izgleda privlačno i da ‘mami’ gledatelja kao i da fotografija u isto vrijeme prenese priču, atmosferu i osjećaj. U svom radu koristim isključivo prirodno svjetlo i meni osobno je to najvažniji element u stvaranju dobre fotografije hrane. Razumijevanje prirodnog svjetla i kako ono utječe na konačni rezultat koji želimo postići. Osim svjetla tu su i brojni drugi elementi o kojima moramo voditi računa. Podloga na kojoj fotografiramo, posuđe i drugih rekviziti, ukrasni elementi kao što su cvijeće, bilje, začini, sastojci koji su dio jela, pažljivo promišljanje o bojama i teksturama koje ćemo koristiti. Svakako da je u prvim godinama mog bavljenja fotografijom bilo puno pogrešaka, loše realiziranih ideja, ali to je sve prirodni dio procesa stvaranja i rasta i nešto što se ne može i ne bi ni trebalo požurivati. Taj proces zapravo nikada ne prestaje i ako želiš biti ne samo dobar nego izvrstan u tome što radiš, učenje na greškama i težnja prema boljem je kontinuirana i stalna.
Kakve recepte možemo pronaći na Vašem blogu – čemu najviše pridajete pažnje pri spravljanju hrane?
Blog ‘Travelling oven’ sam počela pisati prije nekih pet godina i od početka sam ga zamislila kao mjesto gdje ću spojiti svoje velike strasti, fotografiju, hranu i putovanja. Nikad nije bio zamišljen kao ‘food blog’ već kao mjesto gdje ću dijeliti svoj rad u fotografiji hrane i putnoj fotografiji, a sve to ponekad popratiti nekim jednostavnim receptom, najčešće slasticama napravljenim sa zdravijim namirnicama ili pričom s neke radionice ili putovanja. U tim prvim godinama bloga fokus je bio više na prakticiranju fotografije hrane pa uz to i objavljivanjem recepata, a sada fokus više okrećem na samu fotografiju, savjete i tekstove o fotografiji hrane, putopise – čim nam Covid dopusti…
DRUŠTVENE MREŽE
Mjesto kreativnog izražavanja
Prisutni ste i na društvenim mrežama. Koliko su za Vas one značajne po pitanju Vašeg rada? I prisutna i vrlo aktivna, pogotovo na mojim Instagram (@lili.basic) i Facebook (@travellingoven) stranicama, a društvene mreže vodim i za neke svoje stalne klijente. Redovito stvaranje i objavljivanje zanimljivog, kvalitetnog i autentičnog sadržaja, povezivanje sa svojim pratiteljima, iskrena komunikacija, pronalaženje svoje niše i dosljednost, sve to je potrebno da bi društvene mreže postale mjesto gdje gradiš, stvaraš, dogovaraš poslove. Uz sve to, meni je najvažnije da je to mjesto gdje se mogu kreativno izraziti na način koji ja osjećam i doživljavam. I ljudi to prepoznaju.
NAJ
Naj recept: mamina orahnjača i knedle sa šljivama
Naj grad/država: Ljubljana i Slovenija (dijeli prvo mjesto s Dubrovnikom i Hrvatskom naravno (smijeh) te Rim i Italija
Naj fotograf/kinja: Linda Lomelino, švedska fotografkinja hrane
Iz tiskanog izdanja DuLista od 3. ožujka 2021.