Za biti dobar kirurg, govori akademik – doktor medicine Ivo Baća, važna je kreativnost. Ovaj rođeni Trpanjac ostvario je u Njemačkoj zavidnu karijeru dugu 40 godina, ponijevši, među ostalim, naziv pionira abdominalne laparoskopije – endoskopske operacije kroz male otvore na koži trbuha.
Njena glavna beneficija, ističe, izostanak je traume trbušne opne te brz oporavak. Kako je uopće tekao razvoj metode te koja je njegova ocjena dubrovačkog zdravstva, porazgovarali smo za DuList u restoranu ‘Baća’, lokalu koji je u njegovoj familiji već šest naraštaja.
Što Vas je navelo da se otisnete u ‘bijeli svijet’?
U Njemačku sam otišao 1974. nakon dovršetka studija u Rijeci. Glavni razlog tomu bio je što nisam režimski bio podoban te mi je bilo jako teško napredovati. Ondje odlazim jer je i od tuda bila moja tadašnja djevojka, kasnije supruga koju sam upoznao u Orebiću. Počinjem stažirati u Frankfurtu, ali brzo sam shvatio kako to nije moj put. Odlučujem se zaposliti na sveučilišnoj klinici jer sam želio proširiti svoje znanje. Dobio sam ponudu sa Sveučilišta u Heidelbergu gdje sam se okušao u srčanoj kirurgiji. Počinjem izvoditi eksperimentalne zahvate, međutim, uskoro prelazim u abdominalnu. Srčana kirurgija nije me osobito impresionirala jer je standardizirana – nedostaje kreativnosti, kao da radite na pokretnoj traci. Abdomen je pak područje gdje se uvijek nešto novo otkriva, jedna sasvim druga dimenzija. U Heidelbergu stječem specijalizaciju i znanstvenu rehabilitaciju koja je prvi korak ka profesuri.
Kada prvi put dolazite u doticaj s ovom tada novom operativnom metodom?
Laparoskopskija se počinje primjenjivati početkom 90-ih. Tad sam već bio verzirani kirurg i iza mene su bili svi operativni zahvati koje sam mogao izvesti. Shvatio sam prednost te novopridošle kirurgije te sam unatoč protivljenju službene medicine forsirao taj put. Bilo nas je možda tek dvadesetak u Njemačkoj među 80 milijuna stanovnika koji smo se zalagali za ovaj način operiranja abdomena. Borili smo se za naše stavove. Kad smo operirali bruh, po novinama su pisali kako možemo mrežicu stavljati u čovjeka. Nastavili smo s debelim crijevom pa su argumentirali kako je to neizvedivo jer tumor se širi dalje na preostale organe tijela. Ali, mi smo uvidjeli kako je dobro ono što radimo. Gotovo deset, možda čak i 20 godina proći će do etabliranja laparoskopije kao standardne medicinske prakse.
Kako je tekao taj proces?
Edukacija je veoma komplicirana. Nije dovoljno biti samo dobar kirurg, morate imati smisla za dvodimenzionalno operiranje. To ne posjeduje svatko. Meni osobno nije trebalo mnogo da savladam tu vještinu. Ipak metode smo razvijali korak po korak. Jednako je bilo s instrumentima. Na neki način bili smo njihovi tvorci. Sastajali bismo se s predstavnicima američkih tvrtki poput Johnson & Johnsona i Strikera ili njemačkog Storza te korigirali i usuglašavali najbolje opcije. Ispitivanja su se najčešće izvodila na bruhu ili debelom crijevu, a danas ne postoji organ na kojem to ne možete izvesti. Primjerice, nadbubrežnu žlijezdu možete izvaditi isključivo ovim putem. Najzahtjevnije izvođenje laparoskopije ipak je na gušterači. Ona je tzv. kraljica kirurgije. Anatomski je složena. Pored nje su drugi organi i krvožilni sustav o kojem se mora voditi računa.
Čitavo vrijeme djelovanja u Njemačkoj, uključeni ste u zbivanja u Hrvatskoj, posebice Domovinskog rata. Situaciju niste promatrali postrance, dapače…
Tijekom Domovinskog rata na moju inicijativu organizirali smo Svjetski zbor hrvatskih liječnika. Sakupili smo sve moguće adrese, njih osamstotinjak i od 1992. promovirali Hrvatsku te smo čak izdali knjigu. Slali smo pisma predsjednicima država, organizirali smo kongrese, sakupljali donacije, pokušavali smo kroz medije ili osobne razgovore javnosti posvijestiti što se ovdje događa. Uložili smo puno truda kako bi im se slegla ta predodžba o obrambenom ratu koji se vodio. Mišljenja državnika uglavnom su bila kao do jučer smo bili Jugoslavija, svi smo bili sretni zajedno, a sad odjednom jedno na drugo pucamo. Čitavo vrijeme dolazimo u Hrvatsku. U Zagrebu vodimo sastanke s političarima. Pratili smo Hansa-Dietrich Genschera i Bernarda Kouchnera prilikom njihova posjeta. Aktivno sam djelovao unutar Zbora do 1997. kada se tu počela miješati politika pa sam se odlučio distancirati.
Kako ste uspijevali pomiriti posao šefa kirurgije na Klinici Bremen Ost i svoj aktivizam unutar Svjetskog zbora hrvatskih liječnika?
Bio je to pravi izazov. U Bremen se selim 80-ih. Najprije sam bio voditelj odjela, kasnije – 1992. izabrat će me za šefa kirurgije u gradskoj bolnici koja je brojala 1200 kreveta. To je velika odgovornost. Morate shvatiti kako u Njemačkoj teško možete postati šef ondje gdje živite. To je gotovo nemoguće zbog tog zapadnog-europskog sustava kojim do funkcije ne dolazite zahvaljujući podobnosti već sposobnosti. Natječajom se biraju ljudi iz drugih mjesta. Moje šanse bile su 1:1000, tim više što sam nisam bio Nijemac. Ipak, rijetko sam se osjetio kao stranac. Jezičnu barijeru, doduše, teško sam savladao. Bio sam svjestan svojih prednosti i da sam im potreban. Dnevno bih odradio 3–4 operacije. Srećom u Njemačkoj se vrjednuju realne zasluge. Umirovio sam se 2011. pa su me godinu dana nakon ponovno aktivirali kao šefa kirurgije.
S obzirom da ste od 2008. do isteka ravnateljskog mandata Andra Vlahušića kao gostujući kirurg radili i pri OB Dubrovnik, kako biste danas, s odmakom od 20 godina, ocijenili dubrovačko zdravstvo?
Ne mogu ga ocijeniti kao loše. Postoje stvari koje bi se trebale poboljšati. Prevencija i dijagnostika su dobre, na kraju krajeva postoje privatne klinike gdje možete zatražiti pomoć. Zdravstvo se u svijetu svugdje plaća. Čuo sam kako 200 tisuća Hrvata zimi odlazi na skijanje, zašto ne bi onda i za zdravlje izdvojili novce. Uvjeti rada liječnika jednaki su onima u Njemačkoj. Nema puno razlike. Istina, nedostaje adekvatnog kadra. Obrazovni sustav postoji, ali neke operacije poput jednjaka ili jetre ne možete operirati u bolnici ako nemate barem 50 slučajeva godišnje. Potreban je trening kojeg je nemoguće postići u ovako maloj sredini. Ovo nužno vodi ka centralizaciji. Svi pacijenti bit će primorani odlaziti u Zagreb. I tu nailazimo na problem udaljenosti. Ako ste primjerice na Mljetu potrebno vam je prijeći 100 kilometara kako biste došli do bolnice. U velikim gradovima tamo ste za pet minuta.
Ne tako davno bilo smo svjedoci medijskog linča metkovskih liječnika zbog navodnog propusta pri postavljanju dijagnoze koji je u konačnici, nažalost, rezultirao smrću malodobnog pacijenta. Mislite li da je reakcija javnosti bila opravdana?
To se može svugdje dogoditi. Tko radi, griješi. Greška se ne smije osuđivati, ali ako propust napravite svjesno, onda je to vrijedno osude. Pokušat ću vam to objasniti na sljedećem primjeru. Dok sam djelovao u Heidelbergu upoznao sam jednog kirurga koji je dodatno zarađivao pružajući prvu pomoć. Pacijentica mu je bila mlada žena koja mu se obratila zbog bolova u trbuhu. Pitao je je li možda trudna. Ona je tu opciju odbacila. Unatoč tomu što je utvrdio trudnoću, držao se njene izjave te joj je prepisao anelgetike. Međutim, ona je nakon dva sata završila u bolnici i doživjela spontani pobačaj. Liječnik je osuđen za kazneno djelo jer je znao da je trudna i ništa nije poduzeo. Da je propustio vidjeti trudnoću, odšetao bi kao slobodan čovjek. Jednako je u slučaju dječaka iz Metkovića. Ukoliko su liječnici primjetili da nešto s njim nije u redu, a nisu reagirali, onda im ne gine zatvor.
Trenutno ste na relaciji Njemačka- Hrvatska, odnosno Pelješac, koliko se naša kvaliteta života razlikuje od one vani?
Ja ne znam što nama nedostaje. Imamo domaću zdravu hranu. Stres je rijetko prisutan. Kafići su od 8 ujutro do 8 navečer puni. Našu svakodnevicu ponajbolje bi mogla ilustrirati jedna anegdota koju mi je ispričala kolegica iz SAD-a, također podrijetlom Hrvatica. Naime, s mužem, inače brokerom s Wall Streeta posjetila je Sarajevo i tamo ih je najviše fascinirala činjenica što su u istom kafiću kojeg su posjetili ranije tog dana, nekoliko sati kasnije susreli jednake ljude. On je bio naprasto zapanjen. Svi uglavnom kao kod nas sjede, piju kavu i žale se kako im je loše u životu. Vani je drugačije. Morate se boriti za egzistenciju ili ćete završiti na ulici. Ovdje svatko ima neku nekretninu ili komad zemlje, uvijek se na neki način snađe. Ipak, imamo veliku koncentraciju intelektualaca. Po tome smo jedinstveni. Pogledajte samo koliko laureata za Nobelovu nagradu imamo s obzirom na broj stanovnika i mladost naše države.
Tekst objavljen u tiskanom izdanju DuLista