Rudarenje cinka i olova obavljalo se na vrlo jednostavan način – rudari bi odlamali velike komade stijena koje bi se zatim mrvile u sitnije komadiće te gravitacijski separirale u čistu rudu i otpadni šljunak (na engleskom jeziku ‘chat’) koji je poprilično kancerogen, ali i savršen materijal za asfaltiranje cesta u hladnim snježnim područjima. Procijenjeno je da je tijekom dvadesetog stoljeća u rudarskim sredinama američkog Srednjeg Zapada (Missouri, Kansas, Oklahoma) odbačeno čak 500 milijuna tona ‘chata’, uglavnom samo natrpavanjem na ogromne gomile. Tako da nije nimalo čudno kada su pseudonimni članovi noise-sludge banda iz Oklahome – pjevač Raygun Busch, gitarist Luther Manhole, basist Stin i bubnjar Cap’n Ron – odlučili nazvati svoju grupu Chat Pile. Osnovani davne pretkoronske 2019., iste godine izdaju dva vrlo dobra EP-a: ‘This Dunge on Earth’ i ‘Remove Your Skin Please’. Gledajući njihov apsolutno nečitljiv logo očekivali biste neki žestoki black metal, no njihov stil je zapravo kombinacija njujorškog noisea osamdesetih (Sonic Youth, Swans), južnjačkog sludgea (Eyehategod, Jesus Lizard) i Seattle grungea devedesetih, ali onoga sa nekomercijalne strane tračnica (Melvins, Mudhoney). Prošlog mjeseca izdaju i svoj debitantski album ‘God’s Country’ i opravdavaju sva očekivanja kritike i publike. Tematski bi se album mogao nazvati ‘pesimistično-distopijski’, no pesimističniji među nama bi osam odličnih pjesama mogli okarakterizirati kao realističan osvrt na nehumanost modernog kapitalističko-konzumentskog društva. Uvodna ‘Slaughterhouse’ razotkriva brutalnost moderne mesne industrije, ‘Why’ se pita zašto se najbogatija država na svijetu ne može pobrinuti o sve većem broju beskućnika, a ‘Anywhere’ podsjeća da se u istoj toj državi zbog suludih zakona o oružju svakodnevno događaju nebrojena ubojstva potpuno nedužnih ljudi.
Svi ti tekstovi zvuče posebno zastrašujuće uz Buschov vokal koji bi se najbolje mogao opisati kao kombinacija Zeda iz Policijske Akademije i Barneya iz Simpsona. A kad se tema okrene prema obiteljskom nasilju – ‘Pamela’ je otpjevana iz perspektive poremećenog muškarca koji se osvećuje svojoj bivšoj supruzi tako da ubije njihovo zajedničko dijete (scene koje su nažalost česte i u Hrvatskoj zadnjih godina), a ‘Wicked Puppet Dance’ analizira utjecaj ovisnosti na raspad obitelji, postajete svjesni nakaradnosti cjelokupne ljudske egzistencije. Iako bi vas zadnja (i najduža – devetominutna) pjesma na albumu više mogla podsjetiti na neki blesavi meme, ‘Grimace_Smoking_Weed.jpeg’ iznimno je uznemirujuća pjesma o tipu kojemu se u narko-deliriju intenzivno počne priviđati maskota McDonaldsa da ga natjera na samoubojstvo. Dobra paralela bi bila pjesma ‘Institutionalized’ Suicidal Tendenciesa, ovaj put bez Pepsija.
Kad Australac želi objasniti nešto odvratno ili gadno, jednostavno uzvikne ‘That’s chat!’. Ovaj nešto manje toksičan homofon bila je inspiracija za ime australske punk grupe The Chats. Osnovana 2016. kada su se tri osnivača Eamon Sandwith (vokal, bas), Matt Boggis (bubnjevi) i Josh Price (gitara) upoznali na srednjoškolskom satu glazbenog. Uz vjerojatno najveću inspiraciju – Buzzcockse, The Chats njeguju radnički pankerski stil kasnih britanskih sedamdesetih godina. Sljedeće godine, još uvijek školarci izdaju svoj prvi veliki hit ‘Smoko’ koji im je priskrbio pozornost Iggyja Popa, Dave Grohla i mnogih drugih te rezultirao potpisom za Universal Music. Godine 2020. izdaju svoj debitantski album ‘High Risk Behaviour’ s odličnim pjesmama ‘Pub Feed’ i ‘The Clap’ te se probijaju na peto mjesto australske top liste. Njihov najnoviji album ‘Get Fucked’ debitirao je na drugom mjestu te top liste, što nije nimalo iznenađujuće jer su sad već dvadesetogodišnjaci (sada s drugim Joshom – Hardyjem na gitari) izdali savršen punk album dvadeset prvog stoljeća. Od 13 brzopoteznih stvari koje uspijevaju otprašiti u svega 27 minuta posebno je vrijedno višestruko preslušati uvodnu ‘6L GTR’, ‘Ticket Inspector’, ‘Struck by Lightning’ i moju omiljenu ‘I’ve Been Drunkin Every Pub in Brisbane’.
Australija polako postaje glavni svjetski izvoznik kvalitetnog punka s The Chats i Amyl and the Sniffers pa je ovo pravi trenutak da uskočite na ovaj brzi vlak puštanjem kvalitetne fuzbe jer su krijeste ipak već odavno demode.
Foto:
CHAT PILE – The Flenser
THE CHATS – Universal Music