Grad

[DVADESET GODINA DUBROVAČKE KUĆE] ‘Brijemenu se akomodavamo’, ali – ostajemo svoji!

Uvijek nam je bilo bitno u ovom prostoru pokazati onu pravu kulturu življenja. Kroz umjetnost, kroz hranu, vina, arancine, pa i salvetiće. Ideja je trajala i zadržala se u velikom dijelu. Naravno, ‘akomodavamo se brijemenu’, doduše s puno amplituda – dočekuje nas u Dubrovačkoj kući Lucija Orešić, Luči, ususret velikoj obljetnici. Dvadeset godina je iza ovog moćnog gradskog prostora, otvorenog na dan 30. srpnja prije, eto, dva desetljeća. Slijedeći intuiciju i ignorirajući opaske oko prostora, gospođa Luči krenula je u sasvim novu priču. Inače, u turizmu, kojeg će opisati kao šporku industriju (ali nešto malo kasnije o tome!), je aktivna od 1982. godine, od rada na Babinom kuku, pa do legendarne ‘Ars Longa Vita Brevis’. I evo, čarobne ‘Dubrovačke kuće’.

Prva opaska na ovaj prostor koju je čula bila je: ‘Samo budala može ovo uzet!’ – prostor bez krova, s ‘malim milijunom golubova’ i željeznim skalinima bilo je sve. Luči je vodila neka luda želja i intuicija. Jednostavno, kaže, bilo je to to. Romantičan i autentičan prostor koji itekako ima svoje mane, ali ga, kaže, nikad ne bi mijenjala.

—Išla sam srcem, onako kako treba. Odgajana sam da poštujem svoje. Radila sam na Babinom kuku i negdje u tom vremenu shvatila koliko mi zapravo sebe ne cijenimo. Sve što bi došlo izvanka je bilo bolje, a naše ništa jer smo bili željni ludosti kojih imamo masu. Ukratko, sad nam je obrnuto! Imala sam potrebu napraviti nešto naše, pogotovo u razdoblju iza rata. Kad sam vidjela pakete i s čime ljudi živu, činilo mi se da imamo puno više toga za pokazati svijetu. Nikada nisam razmišljala komercijalno. Možda, da sam stavila sve na papire i vidjela gdje smo, prepala bih se, odustala, ali sam vjerovala da se može. Nadala sam se da moj entuzijazam dijeli više ljudi, no…Uglavnom, to je moj izbor i ne bih ga mijenjala. Teško su mi padali kompromisi, zato je u ‘Dubrovačkoj kući’ još uvijek sve naše – osim poneke ambalaže (smijeh)! U svakom slučaju, moja želja je bila stvoriti prostor gdje bi se ostajalo, gdje bi bilo u ponudi lokalno, Hrvatsko.

‘Dubrovačka kuća’ bila je i prva vinoteka koja je nudila najbolji izbor vina i pića općenito, a koja su se mogla dobiti na hrvatskom prostoru – ističe nam gospođa Luči. U tom trenutku, nuditi hrvatsko bio je velik problem. Zašto, pitamo.

—Puno proizvoda uopće nije imalo papire za biti u butizi, malo istarskih proizvoda i to je to. A to su bile godine kada su nam dolazili iznimni gosti – prisjeća se. Barunica Rothschild boravila je u Dubrovniku sa svojom obitelji, a u Dubrovačkoj kući organizirano je predstavljanje Crvikove malvasije uz freške arancine gospođe Luči. Na gornjem katu bila je galerija koja je sve oduševila – dijeli jedan primjer s nama naša draga sugovornica.

Prostor Dubrovačke kuće u trenutku otvorenja bio je pravi ‘boom’. U Hrvatskoj nije bilo niti vinoteka, a kasnije su po Hrvatskoj krenule druge ‘kuće’. Već smo spomenule kako nije bilo niti puno registriranih proizvoda. Stoga je gospođa Luči krenula izrađivati arancine, otvorila proizvodnju i već 2003. godine na Eko-Etno dobila nagradu kao najbolji hrvatski proizvod. Naravno, kako je Dubrovnik mali grad, uskoro je svaka druga suvenirnica imala dva ulja i dva paketića arancina u ponudi, a Dubrovačka kuća počela je izgledati – preekskluzivno.

Lokacija lokacija, lokacija
—Ova lokacija je sve samo ne dobra, zapravo. Nemamo izlog, a kad se nešto događa na Stradunu ovdje je ništa, ‘mrtvo crijevo’. Prostor na tri kata znači i velike troškove. No, puno je lijepih anegdota. Primjerice, kako gore na vrhu imamo prozor, šetajući zidinama ‘namirisao’ nas je Jeremy Irons i sišao vidjeti što to tako dobro miriše! Pa Roger Moore, Julian Rachlin… To su situacije, ljudi, koje pamtiš. A kad bi gosti iz Excelsiora šetali pa zamolili da im stavimo hladiti vino kad se budu vraćali… Uz te susrete, imali smo i niz prekasnih izložbi – u čast Masli, Fabijaniću, Šerbuu… Nabrajati sve nema smisla jer ih je jednostavno bilo iznimno puno. Najviše sam forsirala lokalne ljude, a publika je uvijek bila predivna. Grad se osjećao baš kao Grad – vraća se sjećanjima gospođa Luči. Doduše, kaže, ova godina donijela je i odlične goste, ona to najbolje zna jer Dubrovačka kuća je kroz sve ove godine bila ‘filter’ onoga što je dobro.

— Konačno možemo pričati o ljudima s ukusom. Poštuju ručni rad i svjesni su kvalitete, a mi se osjećamo dobro u prostoru. Turizam je generalno šporka industrija koja kvari dušu i ukus. Stoga veseli svaka butiga naših proizvoda, svaki autentični dio Grada. Bitno je ne izgubiti sebe – napominje.

U tome joj pomažu i njena Dora, koja polako preuzima Dubrovačku kuću te Marija Ivanović, Dragana Stojanović i Silvana DiCeglie koje rade u kući. Oni su obitelj koja živi taj legendarni prostor. Otvorene su i cijelu zimu te su stvorile zaista pravi brand.

Prioritet ljudi i dobra atmosfera
– Zimi dižemo kredite, ali ne bih mijenjala ništa. Prioritet su mi moji ljudi, dobra atmofera i zadovoljni posjetitelji i kupci. Puno smo toga lijepoga prošli. Joj, kad bi kod nas bili kokteli, znali bismo nahraniti cijelu ulicu, a ja bih uvijek čuvala bokunić sira za one koji okasne – smije se, dodajući kako se ljuti kada kaže da je Grad ‘kao poduzeće’.
– Grad je obitelj. A mi nismo dobri gospodari Grada. Postoje ti neki mali akcenti koji se još drže, koji daju smisao. Dobre stvari ne mogu biti isplative, ali treba ići srcem. I to je sve – ovim riječima gospođa Luči zaokružuje lijepu, dvadeset godina dugu priču. Onu ‘Dubrovačke kuće’.

Pročitajte još

FRANKOVIĆ IZRAZIO SUĆUT ‘Ime Željka Đapića bit će trajno zapisano i zapamćeno u dubrovačkom sportu’

Dulist

TUŽNA VIJEST Napustio nas je trofejni judo trener Željko Đapić

Dulist

DPDS PROSLAVIO VRIJEDNU OBLJETNICU ‘Sve ono čemu se dive UNESCO i ICOMOS rezultat je sedam desetljeća rada’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija