Dva dupla u drugom dvadesetdruge

Sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća ostat će zapamćene kao najplodonosnije za format tako­zvanog dvostrukog albuma. Ako kon­zultirate bilo koji relevantniji pregled najboljih double LP izdanja, vrlo je vje­rojatno da će vrhove takvih popisa zau­zeti albumi redom objavljeni u drugoj polovici 60-ih i tijekom idućeg deset­ljeća. Varijacije su minimalne i gotovo bez presedana naći ćete tu odrpani roots rock iskaz Rolling Stonesa ‘Exile on Main Street’, hard rock hibrid ‘Physi­cal Graffiti’ Led Zeppelina, konceptu­alni ‘The Wall’ Pink Floyda i ‘London Calling’ The Clasha, melting-pot punka i cijelog niza arhaičnih stilova rocka i rhythma i bluesa. Neizostavna je i rock opera ‘Tommy’ grupe The Who, ali i istoimeni album Beatlesa iz 1968. te ‘Blonde on Blonde’, klasik Boba Dylana iz njegove ‘uštekane’ faze, koji ujedno drži titulu prvog dvostrukog albuma autorskog materijala u pop glazbi. Među najupečatljivijim izdanjima ima mjesta i za ‘Songs in the Key of Life’ Ste­vieja Wondera, artističku i komercijalnu kulminaciju njegove prog-soul faze, za jazz-rock-fusion Milesa Davisa, za krau­trockere Can ili gotovo savršene albume snimljene uživo – ‘It’s Alive’ Ramonesa i ‘Made in Japan’ Deep Purplea. Liste se tek onda počinju baviti albumima iz 80-ih. Ističu se Springsteenov ‘The River’ te Princeovi ‘1999’ i ‘Sign o’ the Times’. Kreativnu snagu pokazali su bendovi iz američkog undergrounda, posebice iz post hard-core i noise miljea. Dva referentna albuma potpisuju Minu­temen i Hüsker Dü. ‘Double Nickels on the Dime’ i ‘Zen Arcade’ objavljeni su početkom srpnja 1984., dok je četiri godine kasnije oduševio ‘Daydream Nation’ njihovih suvremenika Sonic Youth. U devedesetima je format dvo­strukog albuma nastavio stagnirati, a pojavom CD-a koji je na jednom mediju mogao ‘stisnuti’ najprije 74, a poslije 80 minuta, dolazi do trenda popunjavanja prostora pa su albumi po automatizmu i većinom neosnovano prelazili jedno­satno trajanje. Od 1991. i ‘Blood Sugar Sex Magik’ Chili Peppersa pa sve do današnjeg dana uistinu dobrih duplih albuma je premalo, a to su redoslijedom izlaženja radovi Smashing Pumpkins, Wilca, Wu Tang Clana i tek nekolicina drugih, dok smo posljednje posebno dobre duple albume čuli prije više od 15 godina (Outkast, Nick Cave & The Bad Seeds).

Suša dvostrukih izdanja posve neo­čekivano prekinuta je u veljači 2022. kada su unutar dva tjedna objavljeni ‘Dragon New Warm Mountain I Believe in You’ grupe Big Thief i ‘Once Twice Melody’ dua Beach House. Oba pre­laze 80 minuta u trajanju, a izdavači su im legendarne indie etikete – 4AD (London) i Sub Pop (Seattle). Big Thief suštinski su indie i folk-rock bend iz Brooklyna, a ‘Dragon New Warm Mou­ntain…’ njihovo je peto izdanje. Od 2016. i debi uratka ‘Masterpiece’ stvo­ren je (opravdan) hype da je društvo predvođeno Adrianne Lenker, pjeva­čicom jedinstvene vokalne osobnosti, sposobno za velike stvari. Svako nji­hovo iduće djelo pojačavalo je takav inicijalni dojam, ali tek s ovogodišnjim albumom potpuno su ispunili sva ta visoka očekivanja. Na ‘Dragon New Warm Mountain…’ njihovo muziciranje još je kompaktnije, a bend koji uz Len­ker čine gitarist Buck Meek, basist Max Oleartchik i bubnjar James Krivche­nia, istovremeno i producent albuma, funkcionira na posebnoj frekvenciji. Zvuk Big Thiefa posjeduje mističnu auru i, baš kao u slučaju The Banda pedeset godina prije, nosi gotovo reli­giozno iskustvo. Melodije su neodoljive, a Lenker je posve sazrela kao autorica. Bilo da je riječ o folku (‘Sparrow’, ‘The Only Place’), indie-folku (‘No Reason’), country-folku (‘Change’, ‘Certainty’), ortodoksnom countryju kakvog se ne bi posramio ni John Prine (‘Red Moon’) ili eksperimentalnim izletima (‘Blurred View’, ‘Spud Infinity’) teško je izdvojiti favorite i brzo postaje jasno da je pred vama album kakav ne nastaje često, budući klasik. ‘Little Things’ kanali­zira škotske Cocteau Twins (nekadaš­nje perjanice etike 4AD) i Siouxsie & The Banshees, dok se u singlu ‘Simu­lation Swarm’ mogu čuti odjeci ranih Meat Puppets, posebno iz faze ‘Up On The Sun’.

Beach House iz Baltimorea (država Maryland) na sceni su nešto duže. Pje­vačica i klavijaturistica Victoria Legrand i gitarist/multi-instrumentalist Alex Scally nastupni album objavili su 2006., a pet godina od posljednjeg, prigodno nazvanog ‘7’, Beach House nastavljaju suvereno stilski plivati unutar dream popa i neopsihodelije. Razlika je u tome što je na ‘Once Twice Melody’ sve gran­dioznije i raskošnije. Bogatstvo orkestra­cija, zavodljivi elektronski beatovi, aku­stične gitare, slojevi klavijatura i orgulja, svega toga je ovdje u suficitu, a najviše dobrih pjesama. Legrand i Scally poka­zuju novostečeno autorsko i izvođačko samopouzdanje, a neke od pjesama su čisti pop biseri. Uvodna i naslovna pjesma zvuči kao križanac Aira i Pink Floyda s Abbom, dok se utjecaj francu­skog dua iz ‘Talkie Walkie’ faze može namirisati i u ‘Runaway’. Zaraznom ‘Hurts to Love’ melodijski odjekuje ‘Wild World’ Cata Stevensa. ‘Masquerade’ kanalizira Daft Punk, ‘Only You Know’ uronjena je u shoegaze estetiku, a u veli­čanstvenim ‘Pink Funeral’ i ‘Modern Love Stories’ do izražaja dolazi umi­jeće slavnog aranžera Davida Campbe­lla. Kao i u slučaju albuma Big Thief, početno strpljenje je vrlina, ali slušatelji vrlo brzo bivaju nagrađeni.

Foto: bigthief.bandcamp.com