Pojavom Napoleona i slabošću Osmanskog Carstva, Dubrovačka Republika više nije bila sigurna, pa se u opasnosti od ruskog zauzeća 27. svibnja 1806. grad bez otpora predao francuskim postrojbama.
Naime, kako piše porta Vojna povijest, nakon sloma Mletačke Republike, dalmatinski obalni pojas dolazi pod jurisdikciju Habsburške Monarhije. Požunskim mirom 1805. svu Dalmaciju i Boku kotorsku dobivaju Francuzi, a jedino je teritorij Dubrovačke Republike prekidao kopnenu vezu među njima.
Potkraj 1806. godine, uz pomoć generala Marmonta, neprijateljska je vojska istjerana s teritorija Dubrovačke Republike. Francuzi su preuzeli civilnu vlast u gradu i golemim nametima iscrpili Republiku, a na početku 1808. Marmont je bez Napoleonova znanja, ali uz njegovo naknadno dopuštenje, dekretom raspustio senat i dubrovačku Vladu i time ukinuo dubrovačku nezavisnost.
Dio povijesti zapisan je i u Ulicama moga Grada:
„Frančezi su tu!“ raskrivit će se bolno gospar Lukša u prvom dijelu „Dubrovačke trilogije“, „Allons Enfants!“ Iva Vojnovića, dodavši kasnije „…ma Republika umire!“ Knez će na to „Živi smo i vrag nas još nije odnio!“, ali Orsat sluti kraj i govori velike riječi: „Ukrcajmo se, ponesimo barjak Svetog Vlaha, pa odjedrimo…galebi i oblaci će nas pitat „Ko ste? Koga ištete? A jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da sakrije slobodu!“
Vojnović je tako opisao ono što se događalo u kući Orsata Velikog, blizu Gospe, dakle Katedrale, na dan 27. svibnja 1806. godine, negdje od četiri do sedam i po popodne. Tog dana te godine Frančezi, Napoleonova vojska ušla je u Dubrovnik. Dugo već te godine Dubrovnik su opsjedali Rusi i Crnogorci, pljačkajući, paleći i rušeći sve pred sobom, došli su do Pila, bombardirali Grad koji je bio u okruženju mjesecima, o čemu je pisao Lujo Vojnović, Ivov brat, a o čemu se godinama u prošlom političkom sustavu šutjelo. Francuzi Ruse i Crnogorce tjeraju i pobjeđuju nakon nekoliko velikih borbi, posebno na Brgatu Gornjem, te na taj način oslobađaju Dubrovnik, ali znani francuski general Marmont, po kome se zove glavna splitska ulica pored Rive, odmah po tom uvodi svoju vlast, samim tim i goleme namete. Dvije godine iza, 1808., Marmont raspušta Senat i ukida Republiku i njenu stoljetnu nezavisnost.