Prvi put je u Dubrovnik došla 2003. godine, a tada nije ni slutila da će joj taj grad postati dugoročni dom. Andrea Linares je Kolumbijka koja je u Hrvatsku stigla kao mlada djevojka, u početku privremeno i bez jasnog plana ostanka, no život ju je kroz godine vezao uz Dubrovnik. Ostala nam je ovdje od 2007., osnovala obitelj i izgradila svakodnevicu.
Danas živi u Župi dubrovačkoj, majka je dvoje tinejdžera, a što s tiče karijere, kaže, postigla je ono što je htjela – otvoriti vlastitu turističku agenciju. Njezin život odvija se između obitelji, posla i stalnog učenja jezika, a upravo je proces prilagodbe i života između dvije kulture ono što njezinu priču čini zanimljivom i posebnom u lokalnoj zajednici.
– Prije 20 godina došla sam tu, prvi put bila sam ovdje 2003., Dubrovnik mi se na prvu svidio. Pronašla sam prijatelje, naposljetku i ljubav svog života pa se život nekako prirodno nastavio ovdje – istaknula je naša sugovornica.
Dodala je kako prvotni plan nije bio ostati u Hrvatskoj.
– Nisam odmah odlučila ostati. Trebala sam biti privremeno ovdje, čak sam planirala otići u Francusku jer volim njihovu kulturu i tamo sam studirala – izdvojila je Linares.
Obiteljski život i tri jezika u kući
Danas živi u obitelji u kojoj se govori više jezika, a najčešće kombiniraju hrvatski, španjolski i engleski.
– Pričamo i engleski i španjolski i hrvatski, ali engleski malo manje po kući. Kod nas je to zanimljivo jer većina latinos obitelji preferira engleski – pojasnila je naša sugovornica.
Dodala je i kako je njezin suprug imao važnu ulogu u učenju hrvatskog jezika.
– Moj muž je prvi primijetio da želim naučiti hrvatski i on me dosta naučio. Kod kuće se najmanje priča engleski, ali i meni uvijek treba vježba, dok djeca savršeno govore engleski – istaknula je Linares.
“Učila sam hrvatski bez da sam znala što pišem”
Učenje hrvatskog jezika, kaže, bilo je zahtjevno, ali i vrlo kreativno.
– Hrvatski je bio poprilično težak za naučiti, ali imam fotografsko pamćenje. Uzela sam bilježnicu i prepisivala tekstove. Nisam imala pojma što pišem, ali sam učila – izdvojila je naša sugovornica.
Kasnije su uslijedili tečajevi, vijesti i svakodnevna praksa.
– Gledala sam vijesti, išla na tečajeve i učila aktivno. U Cavtatu je bila jedna gospođa koja je znala ruski i bila učiteljica hrvatskog. Nismo se ni mogli sporazumjeti, ali ona mi je dala vježbe – istaknula je.
Posebno se prisjetila i učenja kroz televizijski sadržaj.
– Gledala sam sapunicu ‘Ponos Ratkajevih’ bez prijevoda. Toliko sam je gledala da sam znala dijaloge od riječi do riječi – kroz smijeh je ispričala naša sugovornica.
Prilagodba za novo mjesto života
Smatra kako se još uvijek, čak i nakon 20 godina, prilagođava u društvo te da je sama prilagodba nešto što traje.
– Prilagodba je proces. Na početku je lijepo, osjećaš se kao na odmoru dok ne dođe vrijeme za odluku. Pitaš se hoću li ostati, sviđaju li ti se ljudi, i onda dolazi ta teška odluka. Volim promjene, volim nešto novo. I uvijek razmišljam o tome da ću otići negdje kad djeca završe školu i pođu na faks, ali s godinama, Dubrovnik je postao pravo mjesto. Ne isključujem da bih pošla negdje na godinu dana, ali uvijek se vraćam u Dubrovnik. Mogu ja živjeti u planinama, ali ne bi dugo izdržala, more ima ono nešto – izdvaja ponosno.
Od turističke agencije do vlastitog posla
Njezin poslovni put, kaže, nije bio planiran nego se razvijao spontano.
– Poslala sam životopis po cijeloj Hrvatskoj. Prvo su me zvali da radim u Poreču, ali ja tada nisam ni znala gdje je to – rekla je kroz smijeh.
Radila je u turističkim agencijama, kao recepcionar u hotelima čak i kao predstavnica tour operatora, a posao vodiča obavljala je paralelno.
– Kasnije sam shvatila da mi radno vrijeme od 9 do 17 ne odgovara zbog djece – rekla je te dodala kako je uz niz okolnosti i preporuka na kraju otvorila vlastitu agenciju.
– Sve se dogodilo spontano. Nije to bio plan – rekla je naša sugovornica.
Konavle, kultura i prve riječi
Posebno emotivno govori o svojim prvim iskustvima u Konavlima gdje bi dolazila u posjet svojoj obitelji.
– Osjećaj da se osjećam kao “doma” traje i dan danas. Istina je da su ljudi zatvoreni bez obzira što su ljubazni, ali to razumijem i to bih naučila milom ili silom. Mora to biti tako. Ovdje nema puno ljudi i svi znaju svakoga. Kada dolaze stranci, postavljaju se zaštitnički. Normalno je da su takvi i da čuvaju svoje. Na početku nisam znala jezik pa bih se samo smijala, pogotovo u Konavlima. Prva riječ koju sam naučila bila je “kuća”, a od baka iz Konavala stalno sam čula riječ “teško”. To mi je bilo jako lijepo i simpatično. Ponavljale su tu riječ iznova i iznova – izdvojila je Linares.
Dodaje kako ju je posebno oduševila lokalna tradicija gostoprimstva.
– U Kolumbiji nije tako. Bez obzira na to što su Kolumbijci jako dragi ljudi, ovdje te uvijek nude kolačima i kavom. To mi je bilo prekrasno – istaknula je kroz osmijeh, govoreći kako je i danas ona sama zadržala tu naviku.
– Kad idem nekome u goste, uvijek ponesem kavu kao poklon – dodala je.
Poštuje kulturu Dubrovnika i prisjeća se jedne od najljepših uspomena života.
– Jedna od najljepših uspomena je iz 2003. godine, kada sam tek prvi put došla u Dubrovnik. Bila sam kod jedne bake u Konavlima i ona je iznijela konavosku nošnju i dala mi da ju obučem. To mi je bio prelijep osjećaj. Ona je sve to predstavljala u tolikoj ljubavi. I tako dođe ta neka prilagodba. Upoznate ljude, upoznate dinamiku života u Dubrovniku. U Kolumbiji je skroz drugačije – navela je.
“Kolumbija i Hrvatska su dva potpuno različita svijeta”
Govoreći o razlikama između dviju kultura, Linares ističe noćni život i navike.
– U Kolumbiji restorani rade od ponoći do jutra, ljudi plešu i izlaze stalno. Imamo restorane koji otvaraju oko ponoći i rade sve do 9 ujutro. Poslužuju hranu cijelo vrijeme za ljude koji su tu došli plesati i zabaviti se. Jer mi Kolumbijci puno plešemo, treba nam hrana za energiju. Kod nas je normalno da si u disku i naručuješ nachose ili nešto slično – izdvojila je.
Prisjetila se i situacije iz Splita.
– Izašle smo iz diska i ja sam očekivala burger, kad ono, stojimo ispred pekare rano ujutro i svi jedu burek i jogurt. Meni je to bilo fascinantno, a sada mi je to najnormalnija stvar – kroz smijeh je ispričala.
Ono što joj se sviđa i na što je navikla je kultura ispijanja kave.
– Navika ispijanja kave mi je super. Na to sam se odmah navikla. Mi u Kolumbiji imamo jednu od najljepših kava i drugačije se pije. Kolumbijska kava je rjeđa, pa gosti u mom domu većinom preferiraju “našu” domaću. Tako da sam to naučila i volim to. Baš je pijem s gustom. Ta navika mi je super jer je vezana i za druženje. Sjećam se, kad sam tek došla i nisam imala posla, stekla sam tu naviku ispijanja kave u društvu po gradu, u Župi, Konavlima… – prisjeća se.
“Dom je gdje sam ja”
Iako je njezin život vezan uz Dubrovnik, naglašava kako dom za nju nije samo jedna lokacija.
– Kako ne voljeti svoju Hrvatsku kad su ljudi tako ponosni u vezi toga gdje žive. Nitko nije kao Hrvati. Moj dom je Dubrovnik, ali dom je zapravo tamo gdje sam ja. Gdje su ljudi koje volim – istaknula je Linares.
Identitet između dvije kulture
Svoj identitet opisuje kroz dvije kulture.
– Ja sam 50 posto Hrvatica i 100 posto Kolumbijka. To je dio mene – izdvojila je Linares. Dodaje i kako ju je život u Hrvatskoj promijenio.
– Naučila sam biti direktnija. Hrvati su jako ponosni i to volim – istaknula je.
Na kraju, bez dileme govori o gradu u kojem živi.
– Dubrovnik je moj dom i najljepši grad na svijetu, jer to ne čine samo arhitektura i priroda nego i ljudi bogate kulture i tradicije – zaključila je kroz osmijeh Andrea Linares.
