Dubrovkinja u Gradu grijeha

Čim sam izašla iz aviona svidjela mi se činjenica što je u Las Vegasu toplo. Došla sam iz jako hladnog, snijegom prekrivenog Chicaga po čijim sam ulicama jedva hodala da se ne okliznem. Ovdje je bilo sunčano i toplo, i to u siječnju. Vjerojatno to i nije bilo ništa čudno budući da Vegas ima preko 300 sunčanih dana i preko 3.800 sunčanih sati godišnje.

Nakon što sam prešla s jednog kraja zračne luke na drugi da dođem do svoje prtljage, uputila sam se prema hotelu. Osim bezbroj limuzina, postoje i mini busevi (koji su meni ipak bili bolja opcija) koji voze do hotela na Las Vesgas Strip-u.
Kad sam došla do hotela Luxor oduševila me ta velika crna piramida sa sfingom na ulaznim vratima. Na recepciji ti uz ključ daju i plan hotela, bez kojega se ne bi snašla prolazeći kroz casino, pored različitih restorana, barova, clubova, te dvorana za izložbe i predstave. Nacrtaju ti put do lifta – ipak liftova ima previše i ne idu svi na sve katove, pa trebaš nać „onaj“ pravi. I tako liftom koji ide ukoso prateći stjenku piramide dođem nevjerojatnom brzinom do 21. kata. Upalim televiziju, a ono – što drugo, nego „kockarski“ kanal na kojem ti objašnjavaju pravila ruleta, sve strategije black jacka i ono bacanje kockica koje tako često vidimo u filmovima. Ipak, Las Vegas je poznat kao "The Entertainment Capital of the World" (Zabavna prijestolnica svijeta), "Sin City" (Grad grijeha) – rekli su mi: „Ako ne ideš kockat, nemaš što radit u Vegasu“. Ali Vegas nudi puno više…
 
DOWNTOWN
 

Ovdje je sve počelo. Iako je Vegas osnovan 1905. i dobio status grada 1911., svoj procvat je doživio tek 1940-ih kada su neki važni pripadnici organiziranog kriminala ovdje osnovali svoja casina. Downtown je stariji dio grada do kojeg se lako može doći autobusom za samo par minuta. Ovdje sve vrvi od svjetala u toj mjeri da su me nakon nekog vremena oči zaboljele. Hoteli i casina u njima nisu toliko atraktivno uređena, s tim da je kockanje jeftinije, minimum s kojim počinješ kockati je niži, što automatski znači i da je klijentela drugačija, u neku ruku „sumnjivija“.
Najzanimljiviji dio je Fremont Street Experience. Glavna ulica ovog starog dijela prekrivena je krovom bačvastog svoda duljine 460 m. Kada show počne, svjetla na casinima se gase i preko 12 mil. lampica pretvore svod u ogroman ekran koji prikazuje npr. cure obučene prema modi 60-ih kako plešu na „….Bye, bye, miss American Pie…“ . I svi pjevaju uz 220 zvučnika koji ih okružuju. Moram priznat da je dosta impresivno vidjeti ekran čija pedesetina ima veličinu najvećeg električnog znaka.

Nakon što sam vidjela umjetnike koji se nevjerojatno dobro služe sprejevima, slikala se sa Kissom, Spidermanom i šerifom za samo par dolara, odlučila sam se vratiti modernijem centru.
Na putu sam naišla na nekolicinu kapelica. Vegas je poznat po najvećoj stopi vjenčanja u SAD-u, budući je za vjenčanje dovoljno imati osobnu, ispuniti formular i uplatiti kojih 60 $. Radi tako jednostavnog postupka imaju oko 120.000 vjenčanja godišnje i kapelice nude razna tematska vjenčanja – Hawaii, Star Trek, Elvis i sl.
 
THE STRIP
 

Las Vegas Blvd. poznat kao The Strip je glavna ulica duga 6.8 km koja se posebno razvila 1990-ih. Na njoj se nalaze 15 od 25 najvećih hotela svijeta sa preko 62 tisuća soba. Ali ti hoteli nisu samo hoteli…
Osjetila sam pravo strahopoštovanje dok sam stajala pokraj tornja hotela Stratosphere. To je najviša građevina u Las Vegasu koja na vrhu ima 2 panoramska platoa sa kojih se pruža predivan pogled na grad, ali osim toga tu su i 3 atrakcije: Big Shot (vožnja na visini od 329 m), Insanity – roller coaster koji se u krugovima vrti oko ruba tornja na visini od 270 m i SkyJump Las Vegas – slobodan pad sa visine od 261 m sličan bungee jumpingu – nešto što me baš nije privlačilo pogotovo nakon što sam čula ljude kako vrište dok skaču.
Što se tiče arhitekture možda me najviše oduševio hotel The Venetian – izgrađen naravno u venecijanskom stilu. Na prvom katu nalazi se trg Sv. Marka. Uživala sam na taraci malog talijanskog restorana uz pastu i muziku uživo i pogled na Grand Canal po kojem se možeš voziti u gondolama dok ti gondolijeri pjevaju. A tu su i Madame Tussauds i Blue Man Group Theatre.

Mnogih hoteli nude besplatan show , kao npr. Mirage, ispred kojeg se može vidjeti vulkan sa odličnim efektima. Ili Tresure Island sa svojim The Sirens of TI – u kojem se sirene bore protiv gusara. Potapanje broda, rušenje jarbola, zgodni gusari koji izlaze iz vode i penju se na brod koji pripada sirenama – to je ono što se isplati vidjeti. Ipak, show je prepun pop pjesmica i plesnih koreografija, pa  me više podsjetio na neki koncert Britny Spears ili nekog sličnog, kako to oni opisuju – party 21. st.
Ali isto tako ne možeš proći pored Bellagia da ti ne zastane dah. Svakih pola sata (po noći čak i svakih 15 min) fontane izvode svoju koreografiju –  spoj vode, svjetla i muzike. Uz izbor pjesama kao što su Viva Las Vegas, My Heart Will Go On, Singin' in the Rain, Hey, Big Spender mislim da mi se ipak najviše svidjela Con Te Partiro (Time to Say Goodbye) – ne znam kako bi drugačije opisala, nego da fontane, uz pjesmu kao što je ova, izgledaju moćno dok mlaz vode doseže i sam vrh hotela. I svaki put kad sam prošla kraj Bellagia morala sam stati i gledati ples fontana jer su jednostavno prelijepe.
 

Odlučila sam poći i na jedan pravi, veliki show. Ponuda je stvarno velika, ali nekako mi nije bilo teško izabrati. Cirque du Soleil „O“ – dobio je ime prema izgovoru francuske riječi „eau“ što znači voda, a to i jest tema cijeloga showa. Sama pozornica je nešto neopisivo – pod na pozornici se sastoji od najmanje 5 dijelova koji se spuštaju prema dole, pretvarajući je u bazen veličine 5,700 m3. Show nudi sve – od  sinkroniziranog plivanja, skokova u bazen sa vrha pozornice, bacača vatre i akrobata na ljuljačkama, do zanimljivih kostima i afričkog instrumenta koji se zove kora. Toliko toga se događa na sceni da u trenucima nisam znala na što se koncentrirati, ali „O“ me definitivno uspio odvući u neki potpuno drugi svijet…
 
SIN CITY
 

Postoji razlog zašto je baš Vegas dobio ovaj nadimak. Šetajući glavnom ulicom nisam odmah ni shvatila što mi svi ti ljudi tutkaju u ruke. Dok u nas dijele letke za restorane, u njih to izgleda malo drugačije pa sam se iznenadila kad sam u vidjela da držim kartice sa slikama polugolih žena uz koje su napisani brojevi telefona. Ne samo kartice, tu su i cijeli katalozi uz opise što te žene navodno vole. Naravno, nazivaju se plesačicama, jer prostitucija nije legalna, ali oni koji traže plesačice za npr., momačku večer ne bi trebali birati ove bojeve jer bi se mogli iznenaditi cijenom koju ove „dame“ traže.
Vegas je pun clubova, ali i tu treba biti oprezan. Dok sam stajala za šankom, mladić koji je bio do mene naručio je piće -cijena 10$ , mladić pruža novčanicu od 10$, na što konobarica prelije dio pića u manju čašu, ostatak baci i pruži mladiću čašicu uz komentar „Ovo vam je radi toga što mi niste dali napojnicu“. U Vegasu je svašta dopušteno…

I naravno, nezaobilazni dio Vegasa – casina. Moram priznat da mi je bilo super vidjeti te filmske scene bakica i djedica koje sjede za slot machinom sa cigarom koji im visi sa ruba usana. Sve je organizirano tako da te privuku da kockaš: u casinu je dozvoljeno pušenje, nema ni prozora ni satova, pa lako izgubiš pojam o vremenu, a okolo šetaju konobarice koje ti donose besplatna pića. Ipak – bolje je dati im napojnicu, jer ne znaš što bi se inače moglo dogoditi. Ali svakako je jeftinije nego piće u barovima, pod pretpostavkom da ne izgubiš puno na kocki.
Nisam mogla odoljeti, a da ne kockam bar malo. Čekala sam zadnji dan, čisto da mi se ne bi previše svidjelo, ali zapravo sam bila sretne ruke. Slot machine je stalno zvonio kad bi potegnula ručku, iako nisam točno uspjela shvatiti zašto su neke kombinacije dobitne, a druge ne. Bacala sam kockice, igrala black jack, ali moja igra je ipak bila rulet – čista sreća, bez pretjeranih kombinacija. Išlo me tako dobro da je neki čovjek sjeo kraj mene, čekao da ja postavim svoje uloge kako bi on mogao uložiti na to isto – treba imati sreće. No, negdje u prikrajku svijesti cijelo vrijeme čula sam Kenny Rogersa kako pjeva "you gotta know when to call'em, know when to fold'em" i upravo tako u casinima treba znati kad stati , a čini se da je moja najveća sreća bila baš u tome što sam morala krenuti na avion, pa sam zato napustila casino sa malim plusom, za razliku od mnogih koji ovdje ostave puno novca.

I što reći na kraju, nego da Las Vegas nudi puno toga, ali postoje razlozi zašto se kaže „What happens in Vegas, stays in Vegas“ (što se dogodi u Vegasu, ostaje u Vegasu).