Dok većina ljudi nogomet prati kroz prijenose, komentare i rezultate, Mateo Čagalj, partner i član uprave u konzultantskoj tvrtki, ga već godinama živi kroz male sličice koje su mu odavno postale više od hobija. Rođen u Gradu, a poslovno i životno vezan za Zagreb, ostao je vjeran jednoj dječačkoj strasti koja se kod mnogih izgubi između odrastanja i ozbiljnih obaveza, skupljanju sličica nogometaša. Albumi se pune, igrači mijenjaju, ali navika ostaje ista. Nogometne sličice za Matea Čaglja upravo su takva priča. Započeta u školskim danima, nastavljena kroz različita životna razdoblja, a danas ponovno aktivna kao ozbiljan, ali i dalje emotivan hobi.
– Prvog albuma se rado sjećam. Bio je to album Italija 90., naravno. Tad sam bio dijete i tada me počelo zanimati. Bila je prvo ’90., pa ’94., ’96., ’98., 2000., onda u vrijeme kad sam otišao na fakultet, stao sam s tim. Bilo je pametnijih načina za potrošiti džeparac nego trošiti na sličice, to je trenutno jako skup sport – ističe Čagalj.
Povratak hobiju i kolekcija koja raste
Iako je u jednom razdoblju prestao, sličice su se kasnije vratile u njegov svakodnevni život, a kolekcija se s godinama ponovno počela puniti.
– Danas imam oko desetak albuma, ne znam točno broj, ali imam jedan dio gdje su složeni svi sklopljeni albumi jedan do drugog. Rekao bih više od 10. Skupljam svjetska i europska prvenstva i hrvatsku nogometnu ligu – naveo je.
Među njima postoje i oni koji imaju posebno mjesto, najčešće zbog sportskih rezultata ili emocija koje veže uz određeno prvenstvo.
– Najdraža mi je Rusija jer smo bili drugi. I drag mi je Katar. Od Katara nadalje kupujem samo tvrde korice, ali one se posebno naručuju. Takvi albumi se mogu lijepo čuvati kao knjige, obični se relativno brzo raspadnu – pojašnjava sugovornik.
“Čar je u mijenjanju” – kako funkcionira svijet razmjene
Za razliku od onoga što mnogi zamišljaju, skupljanje sličica nije samo kupovanje paketića, nego cijeli mali sustav razmjene i zajednice koja funkcionira godinama.
– To je još uvijek hobi nakon toliko godina. Preko godine sam u Zagrebu i gore postoji cijelo jedno tržište za razmjenu. Postoje mjesta na kojima se ljudi koji skupljaju sličice nalaze jednom tjedno i razmjenjuju ih. Čar je u tom mijenjanju. Da idete skupljati bez mijenjanja, trebalo bi vam jako puno novaca – navodi Čagalj.
Razlika između sredina gdje postoji aktivna zajednica i onih gdje je nema vrlo je jasna.
– Puno je jednostavnije nego kad ste recimo u Dubrovniku, gdje nemate s kim mijenjati. Tako su koncipirane da je puno lakše skupiti sličice ako se mijenjaš – nadodao je uz napomenu da čak ni pandemija nije zaustavila kolekcionare, samo je promijenila način druženja. Tada su, navodi, susreti bili postojani uz korištenje maski, ali, kako on kaže, bilo je zanimljivo da je ta cijela zajednica skupljača ostala u kontaktu i tijekom pandemije.
“Imam, imam, nemam” – organizirana zajednica kolekcionara
Udruga skupljača sličica u Zagrebu ima i svoje ime, ali i organizaciju koja povezuje kolekcionare i olakšava razmjenu.
– Udruga sakupljača sličica Hrvatske zove se ‘Imam, imam, nemam’ i preko nje se mogu sličice čak nabaviti i povoljnije – govori nam Čagalj.
Ipak, ova godina donijela je neočekivane probleme na tržištu.
– Ove godine je potpuni kaos. Sličica nema nigdje, nema ih na kioscima. Žene na Tisku su lude od pitanja ljudi. Nemoguće ih je naći. Nije to samo tako u Hrvatskoj, fali ih trenutno svugdje, na svim tržištima. Udruga inače može preko distributera nabaviti sličice, ali ove godine su javili da ih uopće nema na raspolaganju za kupnju – pojašnjava.
Zbog toga je i početak ove kolekcionarske sezone znatno teži nego ranije.
– Ja trenutno imam samo oko 300 komada, to je jedna kutija oko 350 komada, a ovogodišnji album ima 979 sličica. Jedini Hajdukovac kojeg imam u albumu je Niko Sigur – naveo je kroz smijeh te nastavio – Jednu kutiju sam uspio namoliti tetu na kiosku da mi sačuva jer inače nema šanse da ih dobijem. Trenutno je došlo do toga da morate realno imati vezu na kiosku kako bi kupili sličice – duhovito je ispričao Čagalj.
Teže sličice i “pravila igre”
Kako svaka edicija donosi svoje posebnosti, tako se mijenja i način razmjene među kolekcionarima.
– Ovisi od godine do godine. Bude edicija u kojima su grbovi puno rjeđi pa se ljudi ne žele mijenjati nego samo grb za grb. To su većinom svjetlucave sličice i to onda malo zakomplicira razmjenu – ističe.
Iako se na tržištu pojavljuju i sličice koje dosežu visoke vrijednosti, to nije ono što ga vodi u hobiju.
– Postoji jako puno albuma i sličica koji danas vrijede ozbiljan novac. Na aukcijama u Zagrebu znaju biti sličice koje vrijede stotine tisuća eura, ali ja nisam voljan dati toliko novca za jednu sličicu. Razumijem ljude kojima npr. fali jedna sličica iz albuma Mexico 86. On je sigurno spreman dati neke novce ako mu je to zadnja sličica kako bi popunio taj cijeli album. Postoje ljudi koji su puno veći fanovi od mene – objasnio je.
Hobi bez prodaje – cilj je album, ne zarada
Njegov pristup ostaje jasan i dosljedan — skupljanje radi osobnog zadovoljstva, a ne tržišne vrijednosti.
– Moja motivacija je da skupim album. Imam ga, sačuvam ga kroz godine. S vremena na vrijeme se podsjetim svega. Ja nisam spreman bacati neke ozbiljne novce u to, ali da, svake godine kad izlaze albumi krenem od prvog dana kada se pojave na kiosku dok ne skupim album. U pravilu moj hobi završi onog trenutka kad skupim album, a neki skupljaju po dva tri pa čuvaju kako bi podali kad za par godina to dosegne neku vrijednost – govori nam sugovornik.
Svoju posebnu sličicu ne bi mijenjao za sve novce ovog svijeta, a prijašnje albume ponekad otvori i prelista.
– Kad bih imao neku posebnu sličicu koja puno vrijedi ne bih ju prodao. Ja skupljam prvenstveno za sebe. Ni za kakve prodaje, dražbe, aukcije. Moja motivacija je da skupim album. Nekad ih prolistam. Neki dan sam vadio albume kako bih vidio kako se Luka Modrić mijenjao kroz godine. Ali sad da ih listam često, ne baš – rekao je.
“Fun fact” generacija i povratak istog kruga
Iako se radi o specifičnom hobiju, reakcije okoline uglavnom su opuštene i znatiželjne.
– Ljudi to više doživljavaju kao “fun fact” nego kao nešto čudno. Danas jako malo djece skuplja sličice, to je više generacija ljudi koji su to radili kao djeca, najviše između 35 i 50 godina. Dogodi se da nekad roditelji na razmjenu dovedu svoju djecu kao izgovor jer im je neugodno doći. Mene nije sramota što mi je to hobi. Sama činjenica da ja volim o tom pričati govori da s tim nemam nikakav problem. Kroz godine je to posto interesantan hobi i ljudi se zainteresiraju kada počnem pričati o tome – objašnjava ponosno Čagalj.
Pokušaji širenja hobija na mlađe generacije uglavnom ostaju kratkotrajni.
– Na poslu je bilo pokušaja da kolege uvedem u to. Bilo je interesa, ali kratkotrajno – ističe
I na kraju, bez obzira na sve albume, pauze i nove početke, obrazac ostaje isti.
– Kad skupim album, moj hobi tu zapravo završi. Ali svake godine opet krećem ispočetka – zaključuje strastveni sakupljač sličica Mateo Čagalj.
