Grad

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Vlasnica bloga ‘100 bofora’ Maris Miloš: Pratim sve što se događa u Gradu!

Rođena sam u Dubrovniku, završila Klasičnu gimnaziju, upisala Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu… Kada sam otišla na studij u Zagreb, nije mi bilo ni u primisli da se neću vratiti u Grad. Svi u ekipi smo tako razmišljali. Po upisu apsolventure fino sam se spakirala i došla nazad doma. Pomalo sam onda počela shvaćati da s diplomom brodogradnje ovdje neću imati što za raditi, eventualno poći na Pomorski fakultet. U tom smo smjeru i išli moj mentor i ja. Međutim još prije obrane diplomskog s Brodarskog instituta u Zagrebu je stigla ponuda koja se ne odbija… – piše nam česta i uvijek draga gošća naših stranica, ovoga puta u jednoj posebnoj ulozi – kao Dubrovkinja izvan Grada, Maris Miloš. Prvo je pitala: ‘Ajoj, što ću ja tu, pa ja sam samo u Zagrebu?’ No, njen put je i više nego zanimljiv, a mi smo ga imali priliku i pribilježiti… Vraćamo se na odazak na Brodarski institut.

– Na ove odluke uvelike je imao utjecaj moj susjed, sada pokojni gospar Aldi Končina, koji je još 1953. godine diplomirao na studiju brodogradnje. S njim sam na dnu skala ispod loze na Pločama imala obavezne ćakule kad god bih došla doma na neke praznike. Govorio mi je da imam moralnu obvezu ostati u brodogradnji, da to nije bilo kakav studij… On je bio student profesora osnivača studija i utemeljitelja Instituta i ove naše brodogradnje koja je zaista u njegovo doba bila vrhunska branša. Danas je to druga priča i naših brodogradilišta i Instituta, na žalost – priča mi…

Otac mi je bio pomorac, nije manjkalo inspiracije
—Zašto brodogradnja nakon Klasične gimnazije? Zaista ne znam! Otac mi je bio pomorac, nije manjkalo inspiracije ni u tom smjeru – naglasit će. I tako je naša draga Maris postala Naval architect and IWE International Welding Engineer odnosno, po naški, diplomirana inženjerka brodogradnje i međunarodna inženjerka za zavarivanje (IWE/ EWE). Mada, javnost je puno bolje zna kao blogericu-kreativku, s bloga ‘100 bofora’. Čak u njenom opisu bloga piše: ‘Ja sam Maris, živim sa svojom obitelji u neboderu na četvrtom katu, bez dvorišta. 100 bofora su moje igralište. Blog koji prati moje slobodno vrijeme, vrijeme posvećeno obitelji i stvaranju.’ A kad je krenula priča sa 100 bofora i što joj je prethodilo?

—Da, četvrti kat bez dvorišta, to je naš život u Novom Zagrebu. Zato svaki vikend planinarimo na neko obližnje gorje. Ovdje zelenila ne manjka, Medvednica, Samoborsko gorje, Žumberak… Na sat ili manje vožnje imamo prekrasne šume… Nije da može nešto nadoknaditi more, ali lako se čovjek zaljubi u takvu prirodu – naglasit će nam dalje. Blog koji piše već godinama jedna je spona njene želje za stvaranjem i one za podučavanjem drugih, kako nešto napraviti.

—Zamislite koliko treba u brodogradnji da se završi projekt jednog broda i osjeti konačni proizvod. Kod rukotvorina je to potpuno drugačije. Rezultat vam je konstantno pod prstima i naočigled nastaje. Ove vještine sam naučila u djetinjstvu i sve me to vazda vraća na onu potragu za izgubljenim vremenom i Gradom. Ovdje negdje se i naziru neke moje buduće želje, kako brodogradnja u nas polako kopni tako bi se i moj poziv mogao okrenuti na izvor tehničkog obrazovanja. Vidjet ćemo, sve je povezano ja volim reći – priča Maris dalje. Grad joj beskrajno nedostaje, ali…

Doći ćemo na Festu
— Ako ne računamo studiranje, u Zagrebu sam skoro 15 godina, ako računamo i studij – veći dio života sam provela u Zagrebu. Ovo ljeto, eto nismo bili u Gradu. Omamila nas je ova ljubav za planinama, pa smo ove godine ljetne praznike praktički proveli na Risnjaku i u Gorskom kotaru i dobro se odmorili, što ne znam bismo li ovdje uspjeli. Doći ćemo na Festu. To mi je najviše ž’o što djeca propuštaju – ističe nam, ali i pojašnjava na koji joj to točno način nedostaje Dubrovnik. Onaj, kojeg mi u Gradu možda ni ne vidimo dok nam netko ne ukaže na to.

—Početkom tih 2000-ih mi je nedostajao Grad, beskrajno. Danas u Zagrebu imam svoju obitelj, djeca mi tu idu u školu, odrastaju. Grad koji mi je onomad silno nedostajao danas ne prepoznajem, pa mi opet beskrajno nedostaje. Znate što hoću reći, da ne ulazimo u te teške teme – dodaje jednu opasku. Shvaćamo…

—Ja sam dijete s Ploča, ali sam vazda bila jednom nogom u Lapadu. Volim doći u Grad i onda biti u Lapadu, na Pošti, koja nostalgija… Posebno ako se radi o ljetnim praznicima. Van sezone mi je najljepše popodne sjest na Banje ili na Komardu ako je sunčan dan. Inače, pratim što se događa u Gradu, portale, kulturu, kuriozitete… Možda i više od vas dole. To je jedna nova forma nostalgije, mislim – zaključuje naša vrijedna kreativka, jedna od rijetkih koja životom u Zagrebu nije ‘ostavila’ Grad iza sebe, već ga upravo – ponijela sa sobom.

Pročitajte još

Korak bliže alternativi za vodoopskrbu povijesne jezgre

Dulist

Ivica Cumeljan podijelio svoja iskustva iz Domovinskog rata sa školarcima Mokošice

Dulist

Studenti RIT Croatia prikupili gotovo 45 tisuća kuna za obitelj Komlenac

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija