[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Tanja Milolaža: Spustim sidro u Mlinima i to je sve što mi treba!

‘Dubrovčani izvan Grada’ je rubrika u kojoj iz tjedna u tjedan donosimo priče i razgovore s našim sugrađanima koji su poslom, iz ljubavi ili zbog znatiželje, privremeno, a neki malo stalnije, odlučili Dubrovnik zamijeniti drugim gradom ili državom. Oni poznati, a i nešto manje poznati široj javnosti, naći će se u našoj rubrici i podijeliti svoj životni put.

‘Dubrovčani izvan Grada’? Ali, pa ja sam iz Mlina! – kroz smijeh nam kaže uspješna nizozemska fotografkinja Tanja Milolaža. I ne samo fotografkinja, mada joj je to prva, velika ljubav. Tanja je, ističe nam, zaposlena na Sveučilištu primijenjenih znanosti u Haagu gdje radi kao Management Asistent na odjelu na Europsko i Internacionalno pravo, visokom stručnom obrazovnom učilištu s više od 20 tisuća studenata iz više od 140 različitih zemalja svake godine, a nude širok raspon HBO tečajeva, master tečajeva, post-HBO tečajeva i tečajeva obuke. —Ovaj posao kombiniram sa svojom velikom ljubavi – fotografijom – reći će nam Tanja za početak. Njenu priču kroz objektiv i putovanje od Hrvatske do Nizozemske i obratno, zapisujemo za ovaj broj našeg tjednika…

Kako je došlo do razvijanja strasti pa i profesionalnog puta prema fotografiji? Fotografije su Vam zaista umjetnost. Koji su Vam omiljeni motivi?
Fotografija je dio mog života otkad znam za sebe. Po prirodi sam znatiželjna i kroz fotografiju sam našla zadovoljavajući način da otkrijem jedan drugi svijet, u koji nisam uvijek fizički mogla otići. Prvu kameru sam dobila od mame oko desete godine i redovito sam je ‘vukla’ sa sobom. Džeparac je redovito odlazio na troškove razvijanja. I dan danas se sjećam onog osjećaja kada moram čekati deset dana da se film razvije da bih mogla vidjeti rezultate svog ‘lova’… Drago mi je da su se vremena promijenila i da je tehnologija uznapredovala. Iako slikavam cijeli život, tek sam se prije nekoliko godina profesionalno školovala u Rotterdamu. Od 2018. godine radim kao freelance fotograf. Posebno volim portret fotografiju. Ljudi se brzo osjećaju ugodno uz mene i to se odražava na moj rad, usude se biti ono što jesu. Najveća i najljepša sjećanja često nastaju iz malih trenutaka. Isto je i s fotografijom. Najbolja fotografija često se skriva u opuštenom trenutku.

Za svoje privatne projekte često birate posebne ljude, naglasili ste mi. Jedan je projekt – jedinstven.
Volim ljude koji su osebujni, volim ekspresiju, nesavršenost i odstupanja. Zato što je prirodno. I stvarno. Portretnu fotografiju vidim kao umjetnost promatranja. Potraga za individualnošću u ljudima. Takav projekt je i Project Vitiligo, koji je nastao 2019. godine. Serija se sastoji od individualnih portreta. Modeli su različitog podrijetla, spola i dobi – i svi imaju vitiligo, autoimunu bolest koja se prepoznaje po karakterističnoj depigmentaciji kože. Fotografije su prekrasne, jedinstvene slike i zrače snagom, humorom i samouvjerenošću koju portretirani itekako posjeduju. Podijelili su sa mnom i svoju osobnu priču. Osim slika, te priče čine važan dio cjeline i fotografijama daju osobni, intimni pečat. Ovi modeli ne odgovaraju idealu ljepote koja se danas promovira. Ali priče i fotografije pokazuju ljude koji stoje iza vitiliga, njihovu snagu i vrijednost. Ovaj projekt se mogao pogledati kao izložba 2019./2020. u knjižnici u Delftu i u knjižnici u Zoetermeeru, gdje je izazvala veliku pozornost. Također je dio serije prezentiran od 4. do 8. studenoga 2019. na kulturnoj i znanstvenoj izložbi na Universidade Federal do Piaui (UFPI), Terasina, Piaui u Brazilu. Jedna od tema koja je privukla pozornost javnosti odnosila se na samopouzdanje, kako opstati u društvu u kojem je savršenstvo skoro pa obveza. Neke moje fotografije i osobne priče modela iz projekta Vitiligo bile su izložene uz crteže Daniela Pereire, koji je tada tamo studirao. Danijel je bio je inspiriran projektom i stupili smo u kontakt preko Instagrama, nastala je suradnja, a tijekom koje je nacrtao niz crteža u svom karakterističnom stilu kao poklon za modele. Od početka ovog tjedna serija fotografija je objavljena u rujanskom izdanju foto magazinu Focus, najstarijem nizozemskom časopisu za profesionalnu fotografiju.

Osim porteta…
Uz portrete također volim uličnu fotografiju i dokumentarne reportaže. Pravi je izazov u svoje fotografije unijeti razigrane detalje ili poruke tako da gledatelj zastane kad vidi moj rad i poželi istražiti. Volim element iznenađenja i detalje. Kao ideje za svoje fotogafije volim birati teme koje odstupaju od viđenoga. Ili pokrenuti moralnoetička pitanja. Inspiraciju pronalazim svuda oko sebe, u malim stvarima, slučajnim prolaznicima, Internetu, ekspozicijama, dobroj knjizi. Izvori su nepresušni!

Pođimo malo u prošlost. Ipak je tema ‘Dubrovčani izvan Grada’! Vaš put je zanimljiv, no svakako je zanimljiv i onaj Vaših roditelja. Upoznavanje, život pa preseljenje u Nizozemsku…
Moji roditelji su se upoznali šezdesetih godina. Otac je radio kao konobar u jednom hotelu u Cavtatu. Moja mama je Nizozemkinja i došla je kao turist na godišnji odmor. Dogodila se ljubav, ove današnje telenove joj nisu ni do koljena, uslijedilo je dopisivanje pa ponovna viđenja i još više ljubavi. Ljubav je ovjekovječena brakom i živjeli su nekoliko godina u Nizozemskoj, vodili su restoran ‘Dalmacija’ u Delftu, gdje sam i ja rođena. Nakon nekoliko godina, odlučili su prodati restoran i poći živjeti u Hrvatsku. Tu su kupili ‘komad’ zemlje u Mlinima, najljepšem mjestu u Župi dubrovačkoj, i ostali. I ja skupa s njima, čime moram još jednom podcrtati da sam ipak više Župka, nego Dubrovkinja! Kada smo došli živjeti u Hrvatsku, imala sam tri godine i brzo sam se privikla na novi život. Mala djeca su fleksibilna i moje djetinjstvo je bilo sretno i ispunjeno. Uvijek je bilo iznenađenih pogleda kada bi me netko sa strane čuo kako pričam s mamom, u nas doma su se uvijek pričala oba jezika jer moja mama nikad nije dobro savladala hrvatski. Unatoč tome, Mline i Hrvatsku je prihvatila kao svoju domovinu.

Otputovali ste u jedno burno vrijeme, tijekom devedesetih. Koliko se od tih devedesetih, naovamo, mijenjala Nizozemska? Čini se kao da je baš u zadnjih dvadesetak godina doživjela velike izmjene.
Ostala sam živjeti u Nizozemskoj iz više razloga, prvenstveno je prevladavala želja za samostalnošću i pregršt mogućnosti kako na poslovnom, tako i na obrazovnom planu. Kasnije je tu došla i karijera, ljubav i vlastita obitelj. Klasika. Nizozemska je zemlja s visokim standardom, nudi puno sadržaja koji pozitivno potiču kvalitetu života. Poznajem više ljudi koji se u današnje vrijeme iz gore navedenih razloga naseljavaju ili školuju u Nizozemskoj. Inače, živim u Zoetermeeru, gradu u kojem jee izmjereno najviše kiše u cijeloj Nizozemskoj. Tako da sam prekrasne, sunčane Mline zamijenila najkišovitijim mjestom u Nizozemskoj!

Dubrovnik… Kada dođete doma kako izgledaju Vaši dani? Osjećate li Dubrovnik više kao ‘doma’, nego Nizozemsku?
I jedno i drugo doživljavam kao doma, ali Mlini i Dubrovnik ipak imaju posebno mjesto u mom srcu. Kada dođem doma vrijeme prvenstveno volim provesti u užem krugu obitelji i sa starim prijateljima. Bez ikakvih obveza, uživati u moru, knjizi, dobrom društvu i dobroj hrani. Odbaciti sve vrste stresa i posvetiti se onome što me ispunjava. U grad odlazim rijetko, ne odgovara mi gužva. Nekako spustim sidro u Mlinima i to je sve što mi treba.

Biste li se vratili za trajno ili…?
U ovom razdoblju života ne, ali u budućnosti apsolutno da.

Što biste ‘uzeli’ iz Nizozemske u Dubrovnik i obratno?
Ako ciljaš na materijalno – ništa. Sve ima svoju čar u svom okruženju. Sirova haringa s lukom na lokalnoj ribarnici i boca Crne Amnezije privatne radinosti mog brata na našoj taraci s pogledom na Supetar, Bobaru i Mrkan. Mislim, možes ponijeti ili donijeti, ali – nije to to.