Ova godina bila je predivna, savršena, usudio bih se reći, no i ekstremno naporna. Naime, upravo sam se vratio u Zagreb, u kojem nisam bio evo točno godinu dana. Jako turbulentno! – uvijek nasmiješen i veseo, bez obzira koliko naporno radio, priča nam glumac i redatelj Robert Bošković. On je naš Dubrovčanin izvan Grada, a za ovo ‘izvan’ reći će – nažalost… Počnimo s 2022., pa u ‘rikverc’ – što je sve Robi radio?
—Dakle, prvo sam krenuo u Zadar spremati Petra Pana, balet kojeg sam prvi put radio u formi ‘balet u predstavu’. Bila je to koprodukcija Kazališnog ureda Zadar, Hrvatske radiotelevizije i Kazališta lutaka Zadar, a njime smo otvorili Ljetne večeri u Zadru, uz prijenos na televiziji sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Na televiziji je bila premijera Petra Pana od Alana i Bruna Bjelinskog, gdje sam prvu verziju predstave napravio sa glumcima, lutkarima, plesačima i plesačicama i bilo je zaista savršeno. Nakon toga, odlazim u u Beograd gdje sam počeo pripremati operetu ‘Pariški život’. Na audiciji je bilo preko 300 ljudi! Izabrali smo glumce, počeli s čitaćim probama, glazbenim, koreografskim… – prepričava nam tek dio svoje 2022. Veseli ga, rekao nam je, što je nakon dvije i pol pandemijske godine vratio ‘Samsona i Dalilu’ u HNK Osijek, a onda je ‘odjurio’ u Beograd gdje je nastavio s probama, potom u Zadar na spomenutu premijeru Petra Pana za televiziju.
Tri casta za ‘Pariški život’
—Potom sam, nakon kratkog odmora od samo dva tjedna krenuo u Beograd raditi ‘Pariški život’. Imao sam tri casta, a predstava je prošla genijalno! Inače, u Beogradu i dan danas igra moja ‘Vesela udovica’, već pet godina, a sada i ‘Pariški život’ – dodaje. Fascinantno je čuti i to kako za ‘Pariški život’ karte ‘planu’ čim se puste u prodaju. Robiju svaka čast, no kako bi rekli u reklamama, ‘to nije sve’…
—Uslijedila je ‘La Traviata’ u HNK Split, evo prije desetak dana smo baš imali premijeru. Bilo je prekrasno, samo naklon trajao je, mjerili smo, 14 minuta! Trenutno sam u Zadru gdje sam prerežirao Petra Pana za unutrašnji prostor kazališta, dakle samo glumci i lutkari. Nekako mi se sve poklopilo i sretan sam – ističe Robi. Vraća se svojim ‘korijenima’ – glumi.
‘Heidi’ i Žar ptica
—Eto, kako sam rekao, nakon godinu dana stižem ponovno u Zagreb, a sa mnom cijelo vrijeme putuje moj samojed Bono. Nakon pet godina opet ću biti na sceni, u predstavi Heidi u Gradskom kazalištu Žar ptica – ponosan je i sretan. Priznaje i kako će se malo odmoriti, i to u voljenom Dubrovniku, od 20. prosinca sve do 15. siječnja, gdje će se družiti – s majkom. Kratak je to odmor, a slijedi režija na HRT-u – emisije, sinkronizacije te do ljeta i dvije nove dramske premijere. Vjerujemo da će imati isti odjek kao i svi njegovi genijalni uradci tijekom godina iza nas. Pitanje na koje se odgovor proteže kao ‘tamna sjena’ moralo je biti postavljeno – kad će neke od svojih predstava dovesti u Dubrovnik?
—Nažalost, vjerojatno nikad. Volio bih, zaista bih volio, no… Dubrovnik, odnosno ljudi koji bi to trebali podržati jednostavno nemaju želju niti pokazuju volju da neke od mojih predstava dođu u Dubrovnik. To jesu skupe i velike produkcije, zna biti i orkestar od devedeset ljudi na sceni, sve skupa po 100, 150 ljudi, ipak… Dakle, nažalost, vjerojatno se neće dogoditi, bez obzira koliko bih ja to volio. Iskreno, najveće ostvarenje mojih želja bilo bi dovesti neku od mojih predstava u svoj voljeni grad. Pokušao jesam, nekoliko puta, primjerice kombinacija kada je Simfonijski orkestar HRT-a već u gradu da dođe cast Petra Pana, recimo za vrijeme Igara. Pokušao sam i raditi predstave u Dubrovniku, dovesti Dubrovniku i glazbeno kazalište, ali na kraju se ispostavi da uložim jako puno vremena, veza, a ljudi na pozicijama koji bi to trebali podržati jednostavno nemaju ni želju niti volju za tim. Definitivno sam odustao – razočarano nam nastavlja Robi, a nama ostaje nadati se da će do nekog, negdje, doprijeti barem dio njegovog bogatog rada.
Uvijek ću biti Dubrovčanin sa zagrebačkom adresom
Inače, Robert je iz Dubrovnika otišao 1996. godine kada je upisao Akademiju.
—Otada, uvijek kažem da sam Dubrovčanin sa zagrebačkom adresom, iako sam više od pola života izvan Dubrovnika! Kada sam 2000. završio Akademiju, u našem Kazalištu bila je vrlo teška situacija, nisu imali mogućnost zapošljavanja ljudi, tako ni mene i nekoliko kolega. Ništa ne raditi nije bila opcija, pa sam se vratio u Zagreb i tada kreće moja što glumačka, što redateljska, što producentska karijera. Zagreb je sada moj grad i moj život. E sad, to bi bio moj drugi grad, a u posljednjih osam godina, koliko režiram, sam barem po dva mjeseca u nekom drugom gradu. Tako da mogu reći da sam Dubrovčanin u Londonu, Osijeku, Beogradu, Zadru, Splitu, Šibeniku, Puli, Ljubljani, Kölnu… Mislim da je to to – dodaje kroz osmijeh.
Ne želim biti neprofesionalan prema redateljima
S obzirom da je Robi spomenuo Heidi, drago nam je čuti da, iako uspješno plovi u redateljskim vodama, nikad nije u potpunosti odustao od glume. Samo, kaže, ne bi bilo fer glumiti uz toliki angažman u redateljskom smislu.
—Kako sam potpisao ugovor s agencijom Sandre Milankov u Njemačkoj, a puno je ponuda što u Hrvatskoj, što vani, radim na projektima po nekoliko mjeseci. Ne želim biti neprofesionalan prema redateljima ili kazalištima u smislu da glumim u predstavi, pa da me onda nema šest mjeseci, ili kao u slučaju 2022. – cijele godine. Ali vraćam se u ‘Žar pticu’ sada u prosincu, zvao me Drago Utješanović i rekao da se ‘Heidi’ vraća na repoertoar i pitao me želim li sudjelovati. A kako sam se odlučio odmarati u prosincu i siječnju, a veljaču i ožujak radim na HRT-u, odlučio sam odigrati jednu predstavu. Za mene je to veliko zadovoljstvo jer, ipak, gluma je moje zanimanje i jako ju volim – zaključuje naš Dubrovčanin izvan Grada, Robert Bošković, čija redateljska djela ‘krase’ kazališne daske brojnih gradova Hrvatske i regije. Valjda će jednom i Dubrovnik…
Foto Robert Bošković (arhiva) / La Traviata: Matko Biljak