[DUBROVČANI IZVAN GRADA] PROF. MARKO KAROGLAN Ljeto je nezamislivo bez mula ispred ‘Croatie’

Rodio se u Dubrovniku 1976. godine, a odrastao u Cavtatu gdje je završio i osnovnu školu. Škola i školsko igralište na Mećajcu bili su mu, reći će nam, ‘pod nosom’ pa je tako mogao krenuti u školu doslovno tek kad čuje školsko zvono! Od tih prvih školskih dana, naš sugovornik u rubrici ‘Dubrovčani izvan Grada’, ostao je u – učenju. Usvajanju novih znanja i prenošenju istih mlađim generacijama, uvijek s istom ljubavlju. Za ovaj broj našeg tjednika razgovaramo s prof. dr. sc. Markom Karoglanom, vrijednim čuvarom naše agronomske baštine. Sjeća se prvih, bezbrižnih dječjih dana, škole, ali i – rata. —Igralište je bilo naš ‘networking’, naše društvene mreže. Znao si da ćeš tamo sresti pola Mećajca i čuti sve aktualnosti. I danas kad dođem doma prvo sa svojim sinom izađem na igralište, to je navika koja me ne napušta. No, tada je rat stigao i na naša vrata i otjerao nas iz Cavtata na dugih 13 mjeseci. Prvo u Grad, a onda ‘Slavijom’ još dalje, u Istru. Tako sam spletom okolnosti prvi razred gimnazije završio u Bujama. Tih 13 mjeseci života po hotelima i pod granatama definitivno je najružnija slika iz djetinjstva – ističe nam. U Cavtat su se, dodaje, vratili netom nakon oslobođenja 1992. godine, pa je tako preostala tri razreda opće gimnazije završio u Gradu, na Pločama.
—Svaki dan ‘desetkom’ iz Cavtata u Grad i nazad, zafrkancija u autobusu, odlična ekipa i prijatelji u razredu… Bilo je još uvijek ratno stanje, ali uvijek smo nalazili vremena za druženja i izlaske, ništa nam nije bilo teško. Roditelji su bili zaposleni u hotelu ‘Croatia’ koji je bio zatvoren. Plaće su bili minimalne, ali svejedno su našli načina da odškoluju mene i obojicu braće, na čemu sam im neizmjerno zahvalan – ističe nam dalje profesor Karoglan. Nakon toga, zaputio se u Zagreb.

…i prijatelji i braća i sestre i roditelji
—Novi, veliki grad, novi ljudi, snijeg, oštrije zime…. Rekao bih da su presudnu ulogu u prilagodbi na studentski život u Zagrebu odigrala upravo prijateljstva iz dubrovačke gimnazije. Ne samo da smo održali kontakte, nego su naša prijateljstva postala još čvršća. Jedno vrijeme smo zauzimali četiri sobe u nizu u studenskom domu ‘Stjepan Radić’ na Savi. Bili smo jedni drugima i prijatelji i braća i sestre i roditelji. Kroz sve smo prolazili zajedno, a bilo je tu i uspona i padova, i ružnih i lijepih stvari. Bilo je to nezaboravno vrijeme. Po završetku faksa smo se raspršili, većina se vratila u Grad, ali dosta nas je ostalo u Zagrebu gdje smo i danas jako povezani i u svakodnevnom kontaktu. A isto vrijedi i za dio ekipe iz Grada. Kad god sam dolje, ne propuštam priliku naći se s dragim ljudima – napominje nam dalje. Profesor Karoglan, naš dragi ‘joker zovi’ kad god trebamo stručnjaka iz pitanja agronomije, upravo je na Agronomskom fakultetu diplomirao 2000. godine. Odmah se zaposlio kao znanstveni novak na istom fakultetu, na Zavodu za vinogradarstvo i vinarstvo gdje radi i danas kao redoviti profesor.
—Ljubav prema biologiji rodila se relativno kasno, tek u srednjoj školi kod profesorice Milijane Vuković. Kao osmoškolac više sam naginjao povijesti i zemljopisu koje su i do danas ostale predmet mog hobističkog interesa – iskreno će dalje. Poslom je iznimno vezan za Konavle i u stalnom kontaktu s više vinogradara i vinara ovog kraja. Pohvalit će naš sugovornik, ali i pokudit…

Kraj slavne poljodjelske povijesti
—Pri tome posebno moram istaknuti svoje kolege agronome vinogradarsko-vinarskog usmjerenja Marija Cara, Nika Karamana, Iva Deranju, Grgura Glavinića i Petra Crvika. Njih posebno spominjem zato što su studenti agronomije iz Konavala danas vrlo rijetki. Mislim da trenutno imamo samo dvije studentice – Niku Mujo i Petrz Deranja – isprika ako sam koga zaboravio. Ovo je važno istaknuti jer je riječ o kraju slavne poljodjelske povijesti, s iznimno velikim potencijalom kad je proizvodnja hrane u pitanju. Slab interes za studiranjem poljoprivrednih znanosti ponajviše dugujemo turizmu koji je prepoznat kao izvor lake zarade, ali pri tom se zaboravlja da broj ležajeva ne čini destinaciju. Destinaciju između ostalog čini i lokalna gastronomska ponuda, a Konavle tu definitivno imaju što ponuditi. Istu priču pričam već nekoliko godina na otoku Mljetu, gdje u sklopu projekta revitalizacije i očuvanja tamošnjih autohtonih sorti vinove loze, pokušavamo na noge osoviti zamrlu vinogradarsko-vinarsku proizvodnju. Nije lako, ali ljudi moraju shvatiti da dugoročno gledano, moramo početi proizvoditi. A poljoprivreda je nešto što naši ljudi imaju zapisano u genima i za što imaju bogomdano podneblje. Još nije kasno da to shvatimo i hrabro se upustimo u tu ‘avanturu’ – reći će nam. A doma? Zagreb je sada doma.
—Iz Cavtata sam otišao 1995. godine, što znači da sam više od pola života u Zagrebu. Mogu reći da je sada i Zagreb postao moj grad. Tu sam se ‘skućio’ kako se ono kaže. Ali, naravno da me uvijek vuče ‘dolje’. U Cavtatu sam najčešće za vrijeme ljetnih praznika, barem 15 do 20 dana. Volim ljeta u Cavtatu i nezamislivo mi je ljeto ako se nisam okupao ispred Croatie, mula na kojem sam naučio plivati. Iako nikad nisam trenirao vaterpolo, obavezno odigram koju na plivalištu jer smo valjda svi iz Cavtata pomalo inficirani tim vaterpolskim virusom – prepričava nam svoje cavtatske dane.

‘Dubrovačka crna’
Profesora Karoglana upoznali smo kao pasioniranog ‘spašavatelja’ poljoprivredne tradicije našeg kraja. Na tu temu uvijek će rado prodiskutirati za DuList, zato smo za kraj ostavili pitanje – čime se sada bavi…
—Uvijek razmišljam u smjeru kako pomoći vinogradarima i vinarima svog kraja, i stalno radim na tome da se i poslovno vežem uz Konavle. Radili smo na istraživanju ‘Dubrovačke crne’, autohtone sorte iz Konavala koja je trenutno na ispitivanju otpornosti na filokseru u Njemačkoj, na Institutu u Geisenheimu. Vjerujem da ćemo u skoroj budućnosti raditi i na novim zajedničkim projektima – zaključit će naš razgovor jednom lijepom viješću naš sugovornik, prof. dr. sc. Marko Karoglan.

Objavljeno u tiskanom izdanju 1. veljače 2023.