[DUBROVČANI IZVAN GRADA] MARA BRATOŠ I NIKŠA KUŠELJ Vraćamo se u Grad svaku noć, svako ljeto, a ta ljeta postaju sve duža i duža…

Mara Bratoš i Nikša Kušelj – ljubavnici, roditelji, umjetnici, kreativci, nezaustavljivi… Dubrovački par od kojih mnogi ‘vuku’ inspiraciju, živi u Zagrebu, ali priznat će nam kako ih san i večer svaku noć odvedu na jug. Svi novi projekti, bile to snažne Marine fotografije ili pak nove kantautorske uspješnice Nikše, uvijek imaju onu finu dubrovačku notu…

Različitim putevima i smjerovima život vas je odveo u metropolu. Možete li se prisjetiti trenutka kad ste na neki način osvijestili kako više niste na jugu, već ‘daleko’?

Nikša: Negdje u tim zimskim mjesecima bih se najviše osjetila čežnja za domom. Tad su bile u upotrebi telefonske kartice koje sam obilato koristio pozivajući meni drage ljude i caffe bar Piccolo u Cavtatu, gdje su se okupljali moji prijatelji. S druge strane tri velika dubrovačka umjetnika bili su moji profesori na Akademiji dramske umjetnosti – profesor Tonko Lonza, profesor Izet Hajdarhodžić i profesor Joško Juvančić. Tako da sam od njih dobivao ‘ekstra-djevičanske’ doze zavičaja.

Mara: Tek nedavno sam osvijestila da zapravo imam dva doma. Dugo je to bio samo Dubrovnik, u Zagrebu sam već toliko dugo da je s vremenom i on postao moj dom, osobito s rođenjem naše kćeri Pavle.

Vaši počeci u Zagrebu bili su ipak snažnim sponama vezani za Grad, Cavtat, more, jug… I dan danas su. Je li veza bljeđa, snažnija ili…? Planirate li neke projekte vezane za Grad?

Nikša: Već na prvoj godini Akademije počeo sam igrati na Dubrovačkim ljetnim igrama. U to vrijeme to je bila izuzetna kombinacija. Sljedećih – puno – godina bio je uobičajen taj tempo i to mi se jako sviđalo, bilo je tu vremena za divna luda druženja, za rad s velikim i iskusnim umjetnicima i za poprilično neprospavanih noći jer smo poslije voljeli dočekivati rana jutra u Dubrovniku. Imam filmski projekt koji je vezan za Grad i koji radimo već neko vrijeme. Polako ga privodimo kraju. Radi se o čuvenom ‘Odredu naoružanih brodova’… Na nosaču zvuka koji sam snimio za Aquarius Records – ‘Incognito i in flagranti’ – nalaze se dvije pjesme koje se bave ovom temom. Ima tu malo ironije, malo alegorije, ali ispale su neodoljive.

Mara: Moja veza s Gradom je uvijek snažna, tim više što naša kćer već poslije Uskrsa počne pitati: ‘Kada idemo u Dubrovnik?’

U ovom trenutku, oboje radite na novim poslovno-umjetničkim projektima. Možete li nam napisati više o njima?

Nikša: U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu radim projekt kojeg smo nazvali ‘Zagrebački novi val’ s ekipom iz ansambla drame HNK i dvojicom gitarističkih heroja, Antom Gelom i Matom Matišićem.

Mara: U planu je moja samostalna izložba u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik pod nazivom ‘Istina’.

Divno, veselimo se projektima! Biste li se ikad vratili trajno natrag na jug? Sve važne životne trenutke, one najljepše, ipak ste ‘pozicionirali’ ovdje.

Nikša: Vraćam se ja svaku noć, a onda se probudim ovdje…

Mara: Vraćam se u Grad svako ljeto, s tim da ta ljeta postaju sve duža i duža.

Kako izgledaju vaši dubrovački momenti i ono što im prethodi – dolazak doma, odmor…?

Nikša: U rano jutro trčim u Gospino polje, onda na placu u Gružu – ma najbolja! Preplivavam Uvalu u Lapadu s Pavlom i radim objed s nonom Marinom. Popodne sam u Cavtatu – Kamen mali, iza Croatije ili na Supetru na kupanju… I, naravno, u društvu mojih Cavtaćana.

Mara: Uz prelijepe obiteljske trenutke, vrijeme provodim i s prijateljicama Dubrovkinjama koje tijekom godine ne stignem viđati. Također, obožavam posjećivati kulturni program Grada!