Ako je ne poznate osobno, zasigurno ste je vidjeli na nekom vjenčanju ili drugom događanju koje je fotografirala. Imali ste je priliku vidjeti i po Gradu s kamerom kada je snimala za Dubrovačku televiziju koja nažalost više ne postoji, što se još uvijek čini nestvarno. Ivanu Zorić i sada možda sretnete po Gradu, jer često dolazi, ali njezin je privremeni dom austrijska prijestolnica. Ona se, naime, na početku svojih 50-ih, nakon što je podigla petero djece, a sada je već i ponosna none čak sedmero unučadi, odvažila na pustolovinu života. Tako su makar to doživjeli svi oko nje, dok ona sama od selidbe u Beč na koju se odlučila u jesen 2022., ne pravi neki ‘big deal’. Što ni ne čudi s obzirom na to da je Ivana kao mlada mama živjela jedno vrijeme u Italiji i Sloveniji, a više je godina provela i u Budimpešti i to kad su djeca već bila velika.
—Davnih dana sam okusila život u Italiji i Sloveniji, ali kada mi je kćer trebala krenuti u prvi razred nije bilo dileme! Vratili smo se u Grad. Doma je doma! Možeš ti negdje drugo živjeti pola života, ali uvijek si stranac! Htjela sam da moja djeca odrastaju tu i da se vratim opet bih donijela istu odluku. I svima bih savjetovala da, unatoč tome što znam da ovdje mnogima nije lako i da je iz ekonomskih razloga i neke širine i poslovne i uopće životne možda primamljivije negdje drugo, djecu podižu u svojoj zemlji, u svom gradu – kaže nam Ivana, te se prisjeća razloga najprije odlaska u Budimpeštu.
Pokreće me ljubav
—Dugi niz godina, kao što znate, u Dubrovniku sam radila kao fotograf i snimatelj. 90 posto posla su bila vjenčanja. Jednostavno sam se umorila, odnosno nisam više osjećala strast prema poslu kao na početcima. Nema zaista ništa ljepše nego raditi ono što voliš i za to biti još i plaćen. A ja sve što radim moram raditi iz ljubavi, jer drugačije ne znam i ne želim! Tražeći promjenu došla sam na DuTV kao snimatelj i tamo provela godinu dana sa super ekipom i predivnim iskustvom. I onda mi uletjela, što se reče, prilika koja se ne propušta za jedan posao u Budimpešti. Dobila sam, naime, pozivnicu da tamo odradim jedan event i onda se ‘zarolalo’ tih pozivnica, evenata, poslova pa sam tri godine živjela na relaciji Dubrovnik – Budimpešta. Taj grad mi je ostao u lijepom sjećanju ne samo jer je meni jedan od najljepših gradova, već i zato što sam tamo upoznala predivne ljude s kojima sam i danas u kontaktu. Radila sam evente za Rolex, Porsche, BMW, Cosmopolitan, Formulu 1… I onda dolazi corona, sve staje i vraćam se u Dubrovnik. Mislim da smo tad svi osvijestili što znači zdravlje. U potrazi za zdravim namirnicama shvatila sam da nam u Dubrovniku nedostaje domaćih proizvoda i tako s Nives Kamić moj partner i ja dolazimo na ideju, koju i ostvarujemo, da otvorimo butigu zdrave hrane. Tu smo ideju realizirali, uputili posao i došlo je vrijeme za nove izazove i pustolovine… – kroz smijeh nam priča Ivana.
—Dobivam poziv rođaka da dođem u Beč da mu pomognem oko otvaranja wine & cheese bara. Trebao mu je netko tko će biti uz njega jer je bio na životnoj prekretnici u emotivnom smislu, baš kao i ja, i to nas je spojilo. Zatim sam se jedno vrijeme bavila fotografijom pa sam prihvatila ponuđeni posao vođenja opskrbe za dva restorana. Još uvijek povremeno prihvaćam poslove fotografiranja, ali biram čega od ponuđenog ću se prihvatiti. Možda najzanimljiviji i dosta zahtjevan event je bio jedan rođendan od 200 uzvanika na kojem je nastupao poznati pjevač Saša Matić. I tako, evo dvije su godine proletjele. Živim u gradu kojeg je 2023. The Economist proglasio za najpoželjniji grad za život, zbog izvrsne zdravstvene zaštite, infrastrukture i bogate kulture. Dolazila sam ja u Beč i prije i kao turistu mi se tada sve činilo sjajno i bajno, ali tek kad negdje živiš vidiš i one ne baš tako lijepe strane, nedostatke. Danas u Beču čovjek baš i nema osjećaj da živ u Austriji. Multikulturalnost je naravno nešto lijepo i poželjno, međutim kad se pređe jedna granica kao što se dogodilo ne samo u Beču, već i ostalim europskim prijestolnicama, pa je domicilnog stanovništva tek negdje 20 posto, gubi se ona izvornost, autohtonost. Zapravo sve ono što je Beč činilo Bečom, Pariz Parizom, London Londonom, da ne nabrajam… Mi bismo, poučeni ovim primjerima, zaista trebali biti mudri i oprezni da nam se ne dogodi isto. Prioritet bi nam trebao biti čuvanje naše baštine, svega onoga što nas čini prepoznatljivima, svojima… Dubrovnik je već jednim dijelom izgubio onu svoju iskonsku draž, ali nije kasno. Vladajući bi svakako trebali voditi računa da potiču i promoviraju sve autohtono i autentično: poslove, običaje, način života… – kaže Ivana, koju smo pitali bude li nostalgije i kakvi su planovi za dalje.
Nostalgije nema
— Nostalgije nema, ali naprosto zato što kad god mi zafale moji ljudi, moj grad, sjednem na avion i zaletim se pa makar na 24 sata. Nije to isto kao prije kada nije bilo mobitela i svih ovih čudesa moderne tehnologije. S djecom, obitelji, prijateljicama čujem se stalno. Avionske linije su česte i pristupačne cjenovno tako da Beč u suštini nije uopće daleko. A planovi za dalje? Ne znam, mene je uvijek kroz život vodila strast, ljubav, intuicija, tako da nisam baš tip od nekih krutih planova. Tko zna možda završim u Južnoj Americi (smijeh). Samo daj Bože zdravlja pa ćemo za ostalo lako. Ali naravno Dubrovnik je moja baza, moj dom! – završava Ivana.
Objavljeno u tiskanom izdanju 12. lipnja 2024.